Vladimir Kirin
Rodio se kao drugo od šestero djece u obitelji Franje Kirin i Marije Kelemenec. Oba roditelja su mu bili profesionalni glazbenici tako da se Vladimir već jako mlad susreće sa gradskim kulturnim miljeom. Činjenica da mu je akademski slikar Nikola Mašić bio krsni kum dovoljno tome govori u prilog.
U rodnom Zagrebu je pohađao pučku školu i četiri razreda niže Realne gimnazije. Godine 1909. polazi srednju graditeljsku školu u Zagrebu, na kojoj su mu bili profesori; Ivan Tišov iz perspektive, zatim prostoručnog risanja Oton Iveković i Ferdo Kovačević. S mladim Kirinom na toj školi su tehničko znanje stjecali i budući slikari Marino Tartaglia, kipar Frano Kršinić i arhitekt Alfred Albini.
Prvi svjetski rat i mobilizacija prekidaju mu školovanje i odlazi u rat, a nakon završene časničke škole služio je u Šestome domobranskom artiljerijskom puku. Tijekom dvije godine rata napredovao do natporučnika, ali je i teško ranjen. Nakon rata uspijeva maturirati na Graditeljskoj školi 1919. godine i u jesen odlazi u London na studij grafike. Prije povratka u Zagreb 1921. godine proučavao je arhitekturu u Parizu, Amsterdamu i Italiji, a 1923. godine je studirao kod Ferdinanda Schmutzera na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Beču. Iste te godine publicirao je četiri mape litografija povijesnih i arhitektonskih spomenika koji uključuju Split, Šibenik, Hvar i Trogir, te mapu Hrvatsko primorje. 1925. godine izradio je mapu grafika Stari Zagreb, a između ostalog bavio se ilustracijom i opremom knjiga, brojnih dječjih slikovnica i knjiga za mladež.
Imao je odličan smisao za likovno interpretiranje stare arhitekture, njegovo slikarsko umijeće krasilo je izvrsno smještanje arhitektonskih motiva i veduta u kadar, dobra kompozicija te nadasve razvijen osjećaj za svjetlo i sjenu. Slikao je u tehnici ulja pejzaže iz okolice Samobora, vedute starog Zagreba, Pariza, dalmatinskih gradova i portrete.
Krivotvorina umjetničke slike Vladimira Kirina
„Portal sv. Marka“
tehnika: ulje na platnu
dimenzije: 96 x 110 cm
MP 2452
Vještačenje je obavljeno u Hrvatskom restauratorskom zavodu, a za usporedbu je korištena jedna autorova slika.
Metodom PIXE iz uzetih mikropresjeka analizirali su se pigmenti, a utvrdilo se da su korišteni suvremeni pigmenti. Kao nosilac slike korišteno je laneno platno industrijske proizvodnje kao i kod nesporne slike.
Na poleđini krivotvorine i na rubovima koji se zakucavaju na podokvir nanijet je sloj voska u nejednolikoj debljini. Za uporabu voska nema razloga jer je platno zdravo, a boja se dobro veže na podlogu pa je jedini razlog njegova nanosa bio da platno postane tamnije i dobije „stariji“ izgled. Jakim voštenjem rubova prikriva se uporabu klamerica za napinjanje platna na podokvir, umjesto uobičajenog korištenja čavlića kao što je na izvornoj slici.