Vojničke puške

Nijemac Mannlicher za austrougarsku je vojsku konstruirao pušku koja je nosila oznaku M 1895. Puška se u Austriji proizvodila u Steyru, a u Ugarskoj u Arsenal Fegvergyaru u Budimpešti. U I. i u II. svjetskom ratu puška je bila veoma cijenjena i pouzdana.Na pušci je zanimljiva konstrukcija nabojnika i zatvarača. Integralni nabojnik s okvirom od metalnog lima s pet naboja puni se u pušku s gornje strane, a ispaljivanjem posljednjeg naboja ispada s donje strane integralnog nabojnika. Za ubacivanje naboja iz metalnog okvira u nabojniku zatvarač je potrebno samo gurnuti bez zakretanja ručice, a za izvlačenje čahure ili naboja iz cijevi tek povući ručicu zatvarača u stražnji položaj, opet bez zakretanja ručice. Puške M 1895 izvorno su proizvedene u kalibru 8x50R mm Mannlicher, ali su primjerci korišteni u Grčkoj i Jugoslaviji prekalibrirani u 8x57 mm Mauser.

Puška Mosin-Nagant naziv je dobila prema satniku Ruske carske vojske Mosinu, koji je konstruirao metak, i Belgijcu Leonu Nagantu, konstruktoru mehanizma puške. Do 1945. godine proizvedeno je osam inačica ove puške u više od milijun primjeraka. Koristila se u oba svjetska rata i manjim oružanim sukobima iako je imala zastarjelu konstrukciju metka s obodom. Dugačka inačica puške Mosin-Nagant s dodatkom optičkog ciljnika često se koristila kao snajpersko oružje i tu je postizala veoma dobre rezultate. Kratka inačica imala je dodatno sklopivi nož i služila je kao djelotvorno pješačko oružje.

Iako su o pušci postojala različita mišljenja: jedni su govorili kako je riječ o zastarjelom oružju male vatrene moći, a drugi su je hvalili zbog preciznosti, dometa i probojne moći, ova je bila jedina klasična vojnička puška dostupna hrvatskim braniteljima (popularno su je zvali „tanđara“). Pod nepoznatim je uvjetima određenu količinu ovih pušaka Slovenija ustupila Hrvatskoj još prije pada vojarni.Izvorno je riječ o inačici konstrukcije puške Mauser G98 i 98k njemačke proizvodnje iz vremena I. svjetskog rata s preinakama većim dijelom kozmetičke prirode. Puška M48 ušla je u naoružanje Jugoslavenske narodne armije 1948. godine. Proizvodnja je napuštena dvanaest godina kasnije.

Ideja vodilja konstruktorima ovog oružja bila je opremanje policijske ophodnje karabinom čiji je kalibar isti s kalibrom pištolja koji nose policajci čime se kanio ujednačiti kalibar oružja koji je u policijskog naoružanja (pištolji, kratke strojnice i karabine) izuzev snajperskih pušaka. Rezultat takvog promišljanja bio je polustrojni karabin AGM-1, koji uz pištoljski kalibar koristi i pištoljski spremnik (FN Browning HP) kapaciteta 13 metaka. Uz kalibar 9x19 mm Luger izrađivali su se i kalibri .22 Long rifle i .45 ACP. Zanimljivo je da je ovaj karabin izveden u bullpup konstrukciji, što znači da se pištoljski rukohvat nalazi ispred nabojnika, sklopa zatvarača i mehanizma za opaljivanje.

Pušku je Muzeju policije poklonio general pukovnik Mate Laušić.

Popularnost je ova strojnica stekla zbog kvalitete i pouzdanosti, ali joj je nedostatak skupa proizvodnja. Calico M-900 nastao je 1990. godine kao napor američke tvrtke Calico Light Weapon Systems da proizvede jeftinu i jednako dobru kratku strojnicu kao što je MP5 kopiranjem njezina sustava bravljenja u kombinaciji s helikoidalnim (spiralnim) spremnikom velikog kapaciteta (50 ili 100 metaka), a malih dimenzija. Uz takav spremnik kompaktnosti oružja pridonosi i izvlačeći rameni oslonac. 

Pušku je Muzeju policije poklonio general pukovnik Mate Laušić.

Armsel Striker, komercijalnog naziva Protecta, pokušaj je da se napravi borbena sačmarica velikog kapaciteta spremnika, u ovom slučaju 12 komada sačmenih metaka kalibra 12x70 smještenih u bubanj, što ovu pušku čini oružjem revolverskog tipa. Puška nije polustrojna, već se pomak bubnja na novi metak obavlja zakretanjem ručice prednjeg rukohvata ulijevo. Kratka cijev i preklapajući rameni oslonac pušku čine veoma kompaktnom i idealnom za policijsku primjenu.

Pušku je Muzeju policije poklonio general pukovnik Mate Laušić.

U potrazi za zamjenom pušaka Mauser bivša je SFRJ pribjegla kupovini stranih tehničkih postignuća. Od SSSR-a je kupljena licencija za proizvodnju po­lu­automatske puške u kalibru 7.62x39 mm SKS (Samozarjadnij karabin Simonova). Oružje proizvedeno u pogonima kragujevačke tvrtke Crvena zastava od izvorne se inačice razlikuje u odabiru vrste drveta za izradbu drvenih dijelova i cijevi puške koja nije kromirana. Riječ o pušci lakoj za uporabu, održavanje i ugodnoj za pucanje. Radi na načelu posudbe barutnih plinova, a bravi padom bloka zatvarača u usjek ispred ležišta naboja. Za razliku od ostalih pušaka koje rade na načelu posudbe plinova, kod M59 (SKS-a) klip u plinskom cilindru nije učvršćen za nosač zatvarača niti je potisnut oprugom. On slobodno „putuje“ kroz plinski cilindar pa se pri naglom pomicanju puške čuje zvonjenje kad klip udara u prednji dio plinskog cilindra ili u potisni klip ispred nosača zatvarača. Slijedeći tradiciju ruskih pušaka, i M59 ima preklopnu bajunetu, koja za razliku od prethodnih modela ima oblik noža, a ne šiljka s križnim presjekom. Kasnijim preinakama na pušku su postavljeni tromblonski nastavak s ciljnikom, fluorescirajući ciljnici i gumeni odbojnik na ramenom osloncu i tako su nastale inačice M 59/66 i M 59/66A1. Ugradnjom optičkog ciljnika nastala je snajperska inačica. Tijekom Domovinskog rata ova je puška u svim inačicama upotrebljavana na svim bojištima.

U potrazi za zamjenom pušaka Mauser bivša je SFRJ pribjegla kupovini stranih tehničkih postignuća. Od SSSR-a je kupljena licencija za proizvodnju po­lu­automatske puške u kalibru 7.62x39 mm SKS (Samozarjadnij karabin Simonova). Oružje proizvedeno u pogonima kragujevačke tvrtke Crvena zastava od izvorne se inačice razlikuje u odabiru vrste drveta za izradbu drvenih dijelova i cijevi puške koja nije kromirana. Riječ o pušci lakoj za uporabu, održavanje i ugodnoj za pucanje. Radi na načelu posudbe barutnih plinova, a bravi padom bloka zatvarača u usjek ispred ležišta naboja. Za razliku od ostalih pušaka koje rade na načelu posudbe plinova, kod M59 (SKS-a) klip u plinskom cilindru nije učvršćen za nosač zatvarača niti je potisnut oprugom. On slobodno „putuje“ kroz plinski cilindar pa se pri naglom pomicanju puške čuje zvonjenje kad klip udara u prednji dio plinskog cilindra ili u potisni klip ispred nosača zatvarača. Slijedeći tradiciju ruskih pušaka, i M59 ima preklopnu bajunetu, koja za razliku od prethodnih modela ima oblik noža, a ne šiljka s križnim presjekom. Kasnijim preinakama na pušku su postavljeni tromblonski nastavak s ciljnikom, fluorescirajući ciljnici i gumeni odbojnik na ramenom osloncu i tako su nastale inačice M 59/66 i M 59/66A1. Ugradnjom optičkog ciljnika nastala je snajperska inačica. Tijekom Domovinskog rata ova je puška u svim inačicama upotrebljavana na svim bojištima.

Sredinom II. svjetskog rata do posebnog su izražaja došle kratke strojnice zbog promijenjene dinamike borbenih djelovanja i promjene u taktici ratovanja. Naime, borbena djelovanja izvodila su se uglavnom na relativno malim udaljenostima, osobito u naseljenim mjestima, pri čemu su standardne vojničke puške rijetko mogle prikazati svoje prednosti znatno većeg dometa i bolje preciznosti.

Uočivši promjene u načinu borbenog djelovanja, Nijemci su razvili učinkovito oružje novog tipa – automatsku pušku MK 43 (Maschinenkarabiner), od koje nastaje MP43, poslije preimenovanu u jurišnu pušku StG 44 (Sturmgewehr). Tehnički i taktički bio je to iskorak u novo doba. Puška je proizvedena tehnikom prešanih čeličnih limova (umjesto glodanjem iz komada čelika), cijev je hladno kovana, metak je slabiji od standardnog puščanog metka, ali jači od pištoljskog, što omogućava strojnu paljbu uz  trzaj koji se može kontrolirati, nabojnik je s 30 naboja ,što smanjuje vrijeme potrebno za punjenje oružja tijekom borbe i povećava autonomiju strijelca. MP43 s pravom nazivamo rodonačelnikom jurišnih pušaka.

Njemački inženjeri izbjegli iz domovine pred savezničkim snagama novu domovinu nalaze u Španjolskoj. Oni postaju jezgra instituta i tvornice pješačkog naoružanja CETME, gdje za potrebe španjolske vojske razvijaju novu strojnu pušku. Njemačka vojska je kasnije pušku pod oznakom G3 u kalibru 7.62x51 mm NATO i zamjenom čeličnih i drvenih dijelova kundaka plastičnima, izabrala za službeno oružje njemačkih oružanih snaga. Prvotno je proizvedena u pogonima tvrtke Rheimetall, a kasnije proizvodnju preuzima Heckler & Koch u koji se vraćaju konstruktori puške. Puška je doživjela velik izvozni uspjeh i prodana je u više od četrdeset država, a mnoge su zemlje pokrenule vlastitu proizvodnju.

Priča o nastanku automatske puške kalašnjikov počinje još sredinom II. svjetskog rata. Nadareni konstruktor Kalašnjikov je o puški počeo razmišljati tijekom dugogodišnje rehabilitacije nakon ranjavanja u listopadu 1941. godine. O pješačkom naoružanju prikupljao je informacije i zapažanja od svojih suboraca. Kad se konačno susreo s njemačkom StG 44, sazrela je ideja o novoj puški. Ubrzo je stvoren prvi model puške AK-47 (Avtomat Kalašnikova obrazca 1947. goda) u kalibru 7.62x39 mm, koja se od 1949. počela uvoditi u operativnu uporabu sovjetske vojske. Nova puška radila je na načelu tzv. posudbe plinova iz kanala cijevi i imala je malo pokretnih dijelova.

Vođen ideološko-političkim, a ne trgovačkim razlozima, bivši je SSSR davao dozvole za proizvodnju gotovo svakom zainteresiranom proizvođaču tako da danas postoje mnoge inačice i modeli kalašnjikova. Jeftina proizvodnja, jednostavno održavanje i kratkotrajna obuka učinilo je od ove puške najpoznatije i najrasprostranjenije pješačko oružje na svijetu. Prema nekim procjenama izrađena je u više od stotinu milijuna primjeraka, a do danas je ostala najmasovnije proizvođena vojnička puška u povijesti.

Ovo je jedino oružje koje se nalazi na državnoj zastavi neke zemlje (Mozambik). Mađarska je jedna od zemalja Varšavskog bloka koja je proizvodila puške sustava kalašnjikov. Prve proizvedene mađarske puške se od izvornih razlikuju samo po obliku pištoljskog rukohvata i oznakama, a kasniji modeli dobivaju prednje pištoljske rukohvate, podkundake od prešana čelična lima, kompenzatore trzaja - skrivače plamena, kraće cijevi i rasklopne kundake tipa „štaka“.

Kineska inačica strojne puške AKM 47 s integralnim preklopnim bajunetom.

Kragujevački zavod „Crvena zastava“ još 1964. godine počeo je izradbom prototipa M-64 kao jugoslavenske kopije kalašnjikova AK-47 u svrhu naoružavanja jedinica JNA s novom suvremenom jurišnom puškom koja bi zamijenila polustrojnu pušku PAP M-59/66. Ova potonja, također u kalibru 7.62x39 mm, u to je doba bila temeljno streljačko naoružanje jedinica JNA. Nova jurišna puška nije imala tvrdo kromiranu unutrašnjost cijevi, zaštitu izvedenu zapečenim lakom, već bruniranjem, ali je imala noćne mehaničke ciljnike kao standardnu opremu. Nakon više od pet godina ispitivanja, nova jurišna puška uvedena je u operativnu upotrebu u JNA u standardnoj izvedbi AP M-70 s drvenim, fiksiranim, kundakom. Oznaka B označava da puška ima tijelo (sanduk) proizveden od prešana čeličnog lima. 

Na pušci se nalazi dodatak za izbacivanje ručnih bombi tzv. „pijani ustaša“. Improvizirana je to naprava za izbacivanje obrambenih ručnih bombi na udaljenost veću od sto metara. Riječ je o napravi u obliku čaše sa suženim donjim dijelom unutar kojeg je narezan navoj s pomoću kojeg se naprava montirala na jurišnu pušku. Unutar „čaše“ je oblikovano ležište ručne bombe s uzdužnim utorom za nalijeganje „žlice“ osigurača bombe, a na dnu „čaše“ polagala se metalna podloška koja služi da vrući barutni plinovi ne razbiju plastično tijelo ručne bombe. Oblik „čaše“ i podloške variraju ovisno o tomu tko ih je proizveo, a proizvođača je bilo mnogo. Razlika ima i glede tehnologije izvedbe i materijala izradbe jer su neke od naprava proizvedene lijevanjem ili tokaranjem i glodanjem iz komada metala. Cijev puške punila se tromblonskim pa i manevarskim nabojem, čija je uporaba skraćivala domet, a u lonac se smještala ručna bomba s omotačem. Zatim se odredio kut elevacija pa se bomba ispaljivala na sličan način kakav se koristi pri opaljenju protupješačke tromblonske mine.

Naziv dodatka „pijani ustaša“ potječe iz jedne često prepričavane zgode poznate hrvatskim braniteljima. Nakon što je na položaj srpskih paravojnih postrojbi spomenutom napravom ispaljen veći broj ručnih bombi, naša je formacijska radiopostaja uhvatila neprijateljsku poruku kako su se „ustaše drogirali, pa mogu da bace bombu i do dvesto metara“. Smijući se izrečenom, hrvatski su branitelji spomenutu napravu odmah nazvali „pijani ustaša“.

U oznaci modela M70 AB2, A označava da puška ima preklopni kundak, B označava da je tijelo izrađeno od prešana čeličnog lima, a 2 označava da puška ima tricijske umetke (umjesto fosfora) u noćnim ciljnicima.

Sredinom 1991. godine u postrojbe Zbora narodne garde pristižu prvi primjerci jurišne puške FM FALM Para III (Fusil Automatico Liviano Modelo Para III) i FALM IV (Fusil Automatico Liviano Modelo IV), popularno nazvanim argentinkama. Riječ je o licencno proizvedenim puškama FN FAL (Fabrique Nationale Fusil Automatique Léger) u pogonima argentinske tvornice Fábrica Militar de Armas Portátiles "Domingo Matheu". Kao kvalitetno i pouzdano oružje, puška FALM u naoružanju je više od devedeset zemalja diljem svijeta, a proizvodi se u trinaest zemalja. Jedna od zanimljivosti vezanih za izvorne puške i one proizvedene po dopuštenju jest da većina dijelova s licencnih komada nije zamjenjiva s izvornim dijelovima. FAL i njegove inačice su predstavnici filozofije razvoja oružja klasičnog tipa iz doba prije Drugog svjetskog rata, sa streljivom pune snage, duge cijevi, izrađena glodanjem čeličnih otkivaka. Puška radi na načelu posudbe barutnih plinova, a bravi padom zatvarača u usjek ispred ležišta metka (slično kao na PAP M59). Argentinska puška, kao i izvorni FAL, ima selektor paljbe smješten na stražnjoj, desnoj strani kućišta oružja s pozicijama zakočeno, polustrojna i strojna paljba. Puška se puni spremnikom s devedeset metaka. U OSRH-u se nalaze dvije inačice, s fiksnim, plastičnim usadnikom (FALM IV) i aluminijskim preklopnim usadnikom (FALM Para III). Model IV se brzo mogao transformirati u laku puškostrojnicu tako da se ispred prednjeg rukohvata montiraju metalne nožice, koje su dostavljane poasebno. Preciznost i učinkovitost strojne paljbe joj je upitna. Naime, neprekidna paljba jakog metka, kakav je 7.62x51 mm, iz lagane puške diže rafal u zrak već kod drugog metka. FAL prazan teži samo 3.9 kg.

Strojnicu Thompson M1 proizvodilo je tijekom Drugog  svjetskog rata nekoliko američkih tvrtki. Vojnička inačica strojnice Thompson M1 prošla je dugi razvojni put i sa svakom konstrukcijskom promjenom dobivala novu tipsku oznaku, od Annihilator, preko M 1921, M 1928, M 1928 A1 do M1 A1. Thompson je prvotno prihvaćen za potrebe američke vojske u I. svjetskom ratu. Rat je završio, a naručene kratke strojnice nisu bile isporučene. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Thompson je bilo moguće naručiti poštom na kućnu adresu ili je kupiti u specijaliziranim prodavaonicama koji drže oružje do željezarija. Ovo je jedno od rijetkih oružja koje su prvo koristili kriminalci, a potom pripadnici policije i vojske.

Zbog svoje jednostavnosti, pouzdanosti, učinka metka na cilju, M1 je postao jedno od najpopularnijih pješačkih oružja saveznika u II. svjetskom ratu. Jedini nedostatak Thompsona u odnosu na oružja iste kategorije velika je masa strojnice i naboja .45 ACP jer 50 komada naboja teži jedan kilogram.

U skladište bivše Jugoslavenske narodne armije M1 dospjela je kao dio američke vojne pomoći bivšoj Jugoslaviji. Neposredno poslije rata bila je dio naoružanja pograničnih postrojbi i posebnih postrojbi Korpusa narodne obrana Jugoslavije.

U skladištu MUP-a pohranjena je prije Domovinskog rata, a tamo je dospjela još šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je bivša JNA to oružje prepustila postrojbama Teritorijalne obrane i ondašnjoj miliciji. Hrvatski su je branitelji koristili početkom Domovinskog rata do sredine 1992. godine kad je povlače iz postrojbi zbog ograničenog broja strojnica i streljiva.

Pistolet pulemjot Špagina obrazec 1941. goda ili skraćeno PPŠ 41 sigurno je najučinkovitija strojnica ikad proizvedena. Sovjetski je odgovor na vatrenu moć njemačke vojske. Krasi je jednostavna konstrukcija i velika brzina paljbe (više od 1100 metaka u minuti). Ovo oružje ima tvrdo kromiranu cijev obloženu omotačem od čeličnog lima s uzdužnim prorezima za hlađenje zrakom. Završetak obloge odrezan je ukoso i djeluje kao kompenzator trzaja.

Uz pušku opetušu Mosin-Nagant, kratka je strojnica Špagina bila temeljno pješačko oružje sovjetskih vojnika u II. svjetskom ratu. Pamtit će se kao odlično oružje II. svjetskog rata, a viđena je u gotovo svim sukobima diljem svijeta sve do danas.

Kratke strojnice u njemačkim oružanim snagama između dvaju svjetskih ratova ne razlikuju se od onih u drugim vojskama. Kratke strojnice su tada imale ramene oslonce fiksne konstrukcije izrađene od drveta i s metalnim okovom. Metalni dijelovi su se izrađivali glodanjem iz punog komada čelika, što je proizvodnju činilo skupom i dugotrajnom, a oružje velikim i teškim za nošenje. Od nove kratke strojnice očekivala se jednostavnija proizvodnja i primjena u borbi. MP40 ima korijene u projektu tvrtke Erma Werke, a temeljni modeli su konstrukcije Heinricha Vollmera pod imenom VMP 1930 i EMP. Vollmer je poslije pridružen ekipi koju je vodio Berthold Geipel, koja je doradila "stari" EMP. Izgubio je fiksni, drveni i dobio metalni preklopni rameni oslonac. Donji dio tijela strojnice bakelitni je, a otvor za punjenje sa zakrivljenim spremnikom postavljen je s donje strane. Ovako pojednostavljena i poboljšana konstrukcija pod nazivom MP36 ipak ne postiže uspjeh na natječaju. Stoga doživljava nove preinake koje uključuju novi, ravan spremnik za 32 metka (konstrukcija Hugo Schmeiser), a gubi se selektor paljbe. Tako izmijenjenu prihvatio ju je Ured za oružje kopnene vojske i ušla je u serijsku proizvodnju kao MP38. Ova kratka strojnica radi na načelu slobodnog trzaja (zatvarač i cijev ne brave) i puca iz otvorenog zatvarača. Da bi pojednostavili, ubrzali i pojeftinili proizvodnju tijela i još nekih dijelova koji su izrađivani glodanjem, zamijenjeni su komadima napravljenim od prešana čeličnog lima. Tako je nastala konstrukcija kratke strojnice (na slici) pod imenom MP40. Zbog svoje konstrukcije i načina na koji je proizvedena, MP40 postaje uzor prema kojemu su nastale mnoge druge kratke strojnice - PPS-43, M3 Grees Gun, Star Z-45, Zastava M56 i Zagi, hrvatska kratka strojnica s početka Domovinskog rata.

Tehnički gledano kratka strojnica MP 41 bila je konstrukcijski korak unazad zbog nedostatka svih sirovina potrebnih vojnoj industriji. Da bi uštedjeli na čeliku, tijelo i kundak kratke strojnice MP 41 izrađeni su od drveta. Uštedjelo se na čeliku, ali je znatno produljeno vrijeme za izradbu. Ova kratka strojnica nije službeno prihvaćena u njemačkim oružanim snagama, ali je kupljena za potrebe vojno-redarstvenih snaga NDH-a.

Strojnica MP5 nastala je kao umanjena inačica jurišne puške G3. Smanjenjem kalibra na 9x19 mm Luger bilo je moguće umanjiti i ostale bitne dijelove oružja. Djeluje kao „veća i starija sestra“ po načelu odgođena trzaja sa zatvaračem s dva bočno i okomito postavljena valjčića. Izrađena tehnikom prešanja čeličnih limova i s velikim, brizganim plastičnim dijelovima, što proizvodnju čini jeftinom, brzom i preciznom. Za razliku od mnogih drugih kratkih strojnica kod MP5 naboj se opaljuje kad je sigurno zabravljen u ležištu, što uz primjenu slabijeg, pištoljskog kalibara strijelcu daje mogućnost pogotka mete prvim hitcem i primjenu integralnog prigušivača, što je i slučaj kod inačice MP5SD3 (SD u oznaci modela predstavlja prigušenu inačicu - njem. Schdalldämpfer; hrv. prigušivač). Na strojnici se nalazi integralni prigušivač i optički ciljnik.

Oznake YU, grb SFRJ te slova na selektoru paljbe U (ukočeno), R (rafalno) i J (jedinačno) govore da je riječ o oružju koje je nabavila SFRJ za postrojbe specijalne policije republičkog i saveznog SUP-a.

Predmet je Muzeju policije poklonio Smiljan Reljić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova od 1992. do 1997. godine.

Početkom II. svjetskog rata, a posebno poslije poraza u Francuskoj i evakuacije kod Dunkerquea u Velikoj Britaniji se osjetio nedostatak svih vrsta oružja. U nabavi kratkih strojnica britanska se vojska oslanjala na uvoz Thompsona iz SAD-a i na zalihe kratkih strojnica Lanchester. U razvitak nove kratke strojnice potkraj 1940. godine uključuju se Reginald Shepherd, Harold Turpin i tvornica Royal SmallArmsFactory iz Enfielda. Početna slova prezimena dvojice konstruktora i tvornice daju ime STEN. Nastalo je oružje neugledna izgleda i upitne pouzdanosti. Tijelo je izrađivano većim dijelom od cijevi izrađene od prešanog lima, zavarena s gornje strane i ramenog drvenog oslonca, limenih profila ili cijevi. Najzahtjevnija je za proizvodnju bila cijev, koja na nekim inačicama ima samo dva polja i zatvarač. Radio je po načelu slobodnog zatvarača, bravio je masom zatvarača i prednabijenošću povratne opruge te pucao iz otvorenog zatvarača. Zastoji su bili česti ponajviše zbog spremnika. Još češća bila su neželjena ispaljivanja. Mnogi su se vojnici samoozlijeđivali zbog slabosti mehanizma za ispaljivanje.

STEN se proizvodio pet godina u više od devet inačica i u više od devet tvrtki i nepoznatog broja proizvođača dijelova. Proizvelo se više od četiri i pol milijuna komada. Bez obzira na sve nedostatke ovo se oružje koristilo na svim ratištima II. svjetskog rata, mnogi su ga kopirali, pa čak i Nijemci. I danas se može vidjeti u rukama pripadnika različitih pokreta otpora i kriminalaca.

Ova strojnica je prvi i u cijelosti samostalni pokušaj konstruiranja oružja u poslijeratnoj Jugoslaviji. Uzori u konstruiranju bili su sovjetski PPŠ 41 (slektor paljbe, uvodnik nabojnika, kompenzator) i talijanska Beretta M38 (zatvarač i opruga zatvarača). Iako je prihvat nabojnika gotovo identičan onome na PPŠ 41, nabojnici su različiti pa punjenje M 49 s nabojnicima sovjetske proizvodnje bez njihove dorade nije moguće. M49 radi po načelu povratnog trzaja sa slobodnim zatvaračem, a kako je hod zatvarača kratak, a zatvarač lagan, brzina paljbe je velika (više od 1100 metaka u minuti). Kako bi se smanjila brzina paljbe, 1957. godine otežan je zatvarač, a tako modificirana inačica je označena kao M 49/57.

Nastavak evolucije kratke strojnice M49 inačica je M 51. Izrađena je u malom broju komada  s puno pažnje poklonjenoj završnoj obradi (luksuzna izvedba), izmijenjen izgled drvenog dijela tijela kratke strojnice, dobiva pištoljski rukohvat, kundak je preklopni, uklonjena je obloga cijevi. S obzirom na mali broj proizvedenih komada vjerojatno je riječ o prototipskom komadu međumodela, čiji krajnji razvojni put završava s kratkom strojnicom M 56. 

Krajem četrdesetih godina XX. stoljeća JNA kreće u samostalno konstruiranje kratkih strojnica te preko modela M49, M49/57 i M51 završava evolucija kratkih strojnica s modelom M56. Ova kratka strojnica ima duboke korijene u obitelji njemačkih kratkih strojnica MP38 i MP40, što je vidljivo iz izgleda, mehanizma za opaljivanje i mnogih drugih manjih konstrukcijskih rješenja. Kad je 1964. godine uvedena jurišna puška tipa kalašnjikov, strojnica je postupno povlačena iz jedinica JNA i kasnije predana odredima Teritorijalne obrane i Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove. Ovo je jedna od rijetkih kratkih strojnica koja u svojem kompletu ima nož (bajunet).

U pješačkom naoružanju vojske bivše Kraljevine Jugoslavije vladalo je veliko šarenilo. U želji za standardizacijom sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća uvedeni su samokresi FN 10/22, puške (sustava Mauser) M24 i lake puškostrojnice ZB Vz26. Odabir je bio pun pogodak jer se oružje zadržalo u naoružanju poslije II. svjetskog rata, kako u SFRJ tako i u naoružanju drugih država. Vz26 nastaje kao odgovor tvrtke Zbrojovka Praga na natječaj češke vojske za novom lakom puškostrojnicom. Rezultat je rada braće Holek i dvojice Poljaka s češkom putovnicom, Mareka i Podrabskyja. Laka puškostrojnica ZB M37 (Zbrojovka Brno Model 37) zapravo je puškostrojnica ZB Vz30, poboljšani model puškostrojnice ZB Vz26, proizvedena po licenciji u pogonima Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu. ZB M37 radi na načelu povrata barutnih plinova, puca iz otvorenog zatvarača, a bravi osciliranjem zatvarača. Za razliku od pušaka FN FAL i SKS (u zemljama bivše SFRJ poznatije kao PAP M59/66), zatvarač ne pada u ispust u tijelu puške, već ga izbočina na stražnjem dijelu nosača zatvarača izdiže u ležište unutar gornjeg dijela tijela puškostrojnice. Ručica za zapinjanje zatvarača nalazi se s desne strane i ima mogućnost preklapanja naprijed. Cijev je iznad plinskog cilindra i može se brzo zamijeniti tako da se podigne poluga utvrđivača cijevi (koja se nalazi s prednje lijeve strane tijela oružja) i cijev izvuče iz ležišta. Kalibar je 8x57 mm (7.92 mm Mauser), u to vrijeme vrlo popularan u Europi. Puškostrojnica se puni s gornje strane, kutijastim nabojnikom zapremnine 20 metaka. Zbog položaja nabojnika ciljnici se nalaze lijevo od uzdužne osi oružja i daju se podešavati po visini (dometu) zakretanjem cilindričnog nosača stražnjeg ciljnika. Da bi oružje bilo stabilno tijekom pucanja, na prednjoj polovici plinskog cilindra montiran je laki dvonožac s mogućnošću ugađanja visine. Tijekom II. svjetskog rata izvorna Vz26, njezine inačice i kopije rabljene su na svim svjetskim bojištima, a poslije II. svjetskog rata nema većeg sukoba gdje nije viđena. U početku Domovinskog rata rabili su je pripadnici ZNG-a i MUP-a.

Već letimičan pogled na laku puškostrojnicu BREN onoga koji je jednom vidio češku puškostojnicu ZB Vz26 jasno je kako između njih postoji poveznica. BREN je zapravo puškostrojnica ZGB 34, koja je ništa drugo do preinačeni Vz26. Godine 1930. britanska je vojska raspisala natječaj za laku puškostrojnicu i jedan od natjecatelja bila je Češkoslovenska Zbrojovka iz Brna s modelom ZGB 30. Tijekom testiranja, koja su završena 1934. godine, puškostrojnica je doživjela neke promjene, a svaki je međumodel dobio i svoj naziv. Tako razvoj možemo pratiti preko ZGB 32, ZGB 33 i zaključno s ZGB 34 za čiju su proizvodnju Britanci kupili dopuštenje. Preinaka Vz26 u ZGB 34 uključuje izmjenu kalibra s 8x57 mm (7.92 mm Mauser) na 7.7x56R mm (.303 British) i nabojnik zapremine 30 naboja. Nadalje, skraćen je plinski cilindar i klip, izmijenjen prihvat i rastavljanje sklopa za opaljivanje, stražnji ciljnik je pomaknut unatrag, a preračun konstrukcijske dokumentacije i izrada dijelova prikazani su u inčnom mjernom sustavu. Britanci su novoj puškostrojnici dali ime BREN prema mjestu gdje je konstruirana (Brno) i mjestu proizvodnje (Enfield). Od 1937. godine i početka serijske proizvodnje BREN je rabljen, uz mnoge konstrukcijske promjene, u svim ratnim sukobima u kojima su sudjelovale britanske oružane snage. Uključena je i intervencija u Iraku 1991. godine u kalibru 7.62x51 mm NATO kad su iz pričuve podijeljeni postrojbama na terenu. Naime, vojnici nisu bili zadovoljni pouzdanošću standardnog naoružanja, a tražili su oružje koje sa sigurnošću radi i u pustinji. BREN su pripadnici ZNG-a i MUP-a rijetko rabili (samo početkom Domovinskog rata) zbog male zalihe naboja 7.7x56R mm. Inačica ove puškostrojnice našla se u posjedu Policijske uprave dubrovačko-neretvanske i rabljena je u obrani Osojnika.

Puškostrojnica je s najmanje pokretnih dijelova, jednostavna je za rastavljanje i održavanje, pouzdana u  borbi i grube izradbe. DP-28 pravi je predstavnik ruske škole puškarstva. Proizvedena u mnogo inačica za uporabu u svim rodovima sovjetske vojske, od pješačke, tenkovske do zrakoplovne. Prepoznatljiva je po svome tanjurastom nabojniku, jednorednom ili dvorednom, što zavisi od inačice. Za razliku od puškostrojnica sustava Maxima i Gorjunova u sovjetskoj vojsci, koje su zahtijevale dva do tri vojnika koji su ih vukli na postoljima Sokolov, slične topovskima, za lake i mobilne puškostrojnice Dagtjarjova bio je potreban samo jedan vojnik, tako da su DP-i čistili put sovjetskom pješaštvu na njegovom pohodu sve do Berlina.

Puškostrojnica M 53 je kopija njemačke puškostrojice MG 42. Naime bivša je država na račun ratne odštete dobila i tehničku dokumentaciju za proizvodnju MG 42. Riječ je o oružju gotovo u cijelosti izrađenom od prešana čeličnog lima (osim cijevi, zatvarača, skrivača plamena i elemenata pojačnika trzaja). Puni se redenikom s lijeve kroz uvodnik s lijeve strane oružja. Djeluje s laganog dvonošca, a može se koristiti u stacionarnoj ulozi na četveronožnom postolju, kopiji njemačkog Lafette 42. Riječ je o idealnoj puškostrojnici s obzirom na veliku brzinu paljbe kombiniranu s mogućnošću brze izmjene cijevi oružja teškog tek trinaest kilograma.

Njemačka vojska početkom tridesetih godina XX. stoljeća počinje provedbu Blitzkriega, koji je iz temelja izmijenio način ratovanja. Iz stacionarnog, rovovskog rata nastaje ratovanje kojem su temelji paljba i manevar. Za takav način potrebno je bilo uvesti nova oružja koja ispunjavaju uvjete za brzim postavljanjem iz hodnog u paljbeni položaj i obrnuto, oružja manjih dimenzija i veće paljbene moći te smanjen broj poslužitelja. Rješenje je pronađeno u MG 34 (Maschinengewehr 34). MG 34 nastaje na bazi puškostrojnice Solothurn 1930, koju je razvila ekipa stručnjaka iz tvrtke Rheinmetall, a prvi serijski komadi dostavljeni su postrojbama sredinom 1935. godine. Nova puškostrojnica, za razliku od prethodne, uz uporabu s tronožnog postolja može pucati i sa svog lakog, dvonožnog, odvojivog oslonca. Ima zračno hlađenje cijevi, koju se zbog pregrijavanja lako i brzo može zamijeniti. MG 34 je težak samo 12,1 kg, brzina paljbe je od 800 do 900 metaka u minuti i treba poslugu od samo dva vojnika. Puškostrojnica radi na načelu kratkog trzaja cijevi, gdje trzaj ubrzava skrivač plamena koji ima i ulogu pojačivača trzaje te bravi rotacijom zatvarača.  Konstruktori su predvidjeli da oružje ima i selektor paljbe, koji se nalazi u obliku otponca za dva prsta gdje pritiskom na „gornji“ otponac MG 34 puca pojedinačnom, a pritiskom na „donji“ otponac puca strojno. Uz četiri inačice za pješaštvo postojale su i inačice za uporabu na oklopnim vozilima i zrakoplovima (teška cijev, električno opaljivanje, brzina 1200-1700 metaka/min). Zbog visoke kvalitete materijala i finoće obrade, MG 34 je bila preskupa i za izradu, spora i zahtjevna. Ubrzo je zamijenjena s MG 42. Poslije 1945. godine rabljena je u mnogim ratovima pa tako i u Domovinskom ratu i to na svim bojištima. Poznata je i pod nazivom „Šarac“.

Poslije II. svjetskog rata mnoge zemlje razvijaju univerzalnu puškostrojnicu koja se može koristiti kao teško oružje na postolju i kao laka puškostrojnica. Kalašnjikov je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća konstruirao kvalitetnu puškostrojnicu PK tešku svega devet kilograma.  Serijska proizvodnja počinje 1961. godine. Radi na istom principu kao i raniji uradak Mihajla Kalašnjikova – AK-47, a i pouzdanost je ista. Puni se redenikom i mogućnost brze izmjene cijevi. Prema uzoru na sovjetski uzor i Kina je počela proizvoditi svoju puškostrojnicu M 80. Razlike se vide tek u materijalu i obliku rukohvata i kundaka.

Sovjetski Savez podupirao je mnoge države i revolucionarne pokrete diljem svijeta. Uz jurišnu pušku AK-47 i zrakoplove MiG-21 najbolji izvozni proizvod je ručni raketni bacač RPG-7 (ručnoj protivotankoviji granatomjet). Kao i svi laki protuoklopni sustavi koje odlikuje velika mobilnost i jednostavnost uporabe, tako i RPG-7 vuče korijene iz njemačkog Panzerfausta. Oružje čini ojačana čelična cijev promjera 40 mm koja završava lijevkom te termičkom zaštitom za strijelca, izvedeno kao ojačanje od umjetne mase na stražnjoj polovini oružja, dok se na prednjoj polovini bacača nalaze prednji i stražnji rukohvat s obaračem. Cilja se s pomoću primarnog, tangentnog ciljnika, a na oružju se nalazi i prihvat za optički (PGO-7) ili noćni ciljnik. Načelo rada je kao i sve ostalo na RPG-7 jednostavno, pritiskom na otponac udarač (koji je postavljen i izgleda kao udarač na samokresima) lupa u vertikalno postavljenu udarnu iglu koja aktivira inicijalnu kapsulu startnog motora, čije izgaranje izbacuje projektil iz cijevi, a nakon prijeđenih 10 metara pali se putni motor koji podiže letnu brzinu projektila na 295 m/sec i daje maksimalni domet od 1100 metara (samolikvidator se aktivira na 920 metara). Iz bacača se uz protuoklopni projektil može ispaljivati i rasprskavajući projektil OG-7. Zbog svoje jednostavnosti za izradu i uporabu, RPG-7 se licencno proizvodi u šest zemalja, a rabi u više od 40 zemalja. Sufiks V u nazivu označava inačicu koja može ispaljivati projektil povećanog dometa.