Pištolji

Veliki vojni pištolj za 13 naboja kalibra 9 mm para posljednji je patent Johna Mosesa Browninga, kojega i danas drže ocem suvremenog vatrenog oružja. Konstruirao ga je prije smrti u prosincu 1926. godine. Riječ je o najpopularnijem vojnom pištolju svih vremena, čiji je mehanizam usavršen do najmanjih pojedinosti. Svoju popularnost zadržao je do danas. Proizvodio se diljem svijeta, a ponajviše u Kini, Kanadi, Indoneziji i Argentini. Argentinska inačica na našim je prostorima od Domovinskog rata. Tvornica „Fabrica Militar de Armas Portatiles Domingo Matheu“ za vojsku je proizvela modele Trofeo i Comando, koji se razlikuju od izvornog HP Mark 1 u ravnoj navlaci (zatvaraču) koji je na izvornom HP sužen s prednje strane.

Brzo zapovjedno postupanje za napad ili povlačenje u ratnoj situaciji može biti od presudne važnosti. U takvim okolnostima je bitna primjena signalnog pištolja koji izbacuje svjetleće punjenje u boji. Četiri su boje za signaliziranje raketama - bijela, žuta, zelena i crvena. Svaki signalni metak može se u mraku prepoznati opipom. Ispupčene točkice, kao kod Louis Braillova pisma, korisniku omogućavaju da prepozna o kojoj se boji radi. Zbog dugačke cijevi pištolja raketa leti veoma visoko.

Zahvaljujući izvrsnosti dvojice vrsnih konstruktora Karela Krnke i Georga Rotha, Austro-Ugarska je 1907. godine proizvela prvi uspješan i funkcionalan pištolj kalibra 8 mm.

Iste godine pištolj je postao dio opreme u konjici austrougarske vojske i to je bilo prvi put da je velikokalibarski pištolj zamijenio revolver. Udarna igla virila je sa stražnje strane zatvarača, a kod pucanja izašla je još 6 mm. To je bilo traženo zbog sigurnosti pri uporabi kako ne bi došlo do slučajnog ispaljivanja. Pištolj su krasile još dvije posebnosti: bravljenje se obavljalo rotacijom cijevi za 90⁰, a punjenje oružja se obavljalo iz spremnika koji je bio integriran u rukohvatu, a punio se s pomoću šinskog okvira s gornje strane, takozvanog clipa, na kojem se nalazilo streljivo (slično kao kod puške M48/98 ili PAP M59/66), dakle, nije posjedovao nabojnik u današnjem smislu.

Za vrijeme kad se pojavio, ovaj je pištolj bio čudo tehnike. Tijekom pet godina napravljeno ih je devedesetak tisuća u austrijskim tvornicama Steyr i mađarskim tvornicama Fegyvergyar.

Konstruktor Gaston Glock, inače po struci plastičar, iskoristio je polimere za izradu rukohvata, a dijelove koji podliježu opterećenju prilikom ispaljivanja izradio je od čelika. Tako se 1980. godine pojavio pištolj koji je bio mješavina plastike i čelika. Pištolj teži tek 620 grama. Napunjen streljivom teži 870 grama, što je mnogo manje od svih suvremenih pištolja s aluminijskim rukohvatom. Unatoč 33 dijela od kojih je sastavljen, uključujući i tri sigurnosna dijela, pištolj je konstrukcijski veoma jednostavan.

Značajka svih Glockovih pištolja su tri sigurnosna sustava (od kojih je patentiran sustav „Safe Action“) koje nije potrebno ručno isključivati, već se tijekom pripreme za otvaranje paljbe automatski isključuju jedan po jedan i pritom svaki radi neovisno o onom drugom. U slučaju kvara jednog sigurnosnog sustava ostali neometano djeluju, što ove pištolje svrstava u izuzetno sigurno oružje pa i pri nošenju naboja u cijevi, istodobno „brzim“ za iznenadnu uporabu, što bi trebala biti značajka svakog službenog pištolja.

Plastični rukohvat ima 90 posto nosivosti čelika i izdržava temperaturu od 200 Celzijevih stupnjeva. Pištolj je prihvaćen u vojsci i u policiji. Iako je skup, popularnost mu ne splašnjava i kupce nalazi diljem svijeta. Inače je proglašen pištoljem budućnosti.

Na pištolju se nalaze oznake MUP-a RH zbog ugovora o nabavci oružja za hrvatsku policiju.

Pištolj je izravni nastavak na model 1903 istog proizvođača, ali ga odlikuje posebnost u konstrukciji - povratna opruga nalazi se iznad cijevi, a obloga u kojoj se nalazi nepomična je. Na stražnjoj strani učvršćena je jednim vijkom, a zatvarač se sâm za sebe kreće između obloge i rukohvata. Zbog malih dimenzija upotrebljavao se kao obrambeno oružje koje se neometano nosilo bez korica.

Ovaj se pištolj proizvodio u kalibrima 6.35 i  7.65 mm.

Ovaj Browningov model uspjela je konstrukcija dobrog oružja. Povratna opruga obloge spiralna je i obuhvaća cijev s vanjske strane čime se dobilo na smanjenju pištolja. Nije bio velikih dimenzija, težio je samo 580 grama, a imao je automatsku kočnicu na rukohvatu. Punio se sa šest ili sedam metaka ovisno o uporabljenom kalibru. Pištolj je proizveden u dva kalibra 7.65 mm i 9 mm kratki. U povijest je ušao kao oružje kojim je izvršen atentat na austrougarskog prestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinandai njegovu suprugu Sofiju 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu, što je poslužilo kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Pištolj je uvećana inačica modela iz 1910. godine. Cijev i rukohvat produljeni su jer je kapacitet nabojnika uvećan za jedan naboj. Za razliku od modela 1910, kod kojeg je navlaka s prednje strane zatvorena čepom oblika diska, kod ovog pištolja na navlaku je „bajonet“ priključkom dodan nastavak cilindričnog oblika koji u potpunosti obuhvaća cijev i zatvara navlaku, čime se izbjeglo produljivanje navlake.

U doba Kraljevine Jugoslavije pištolj je bio službeno oružje za vojsku i policiju. Na oblozi s desne strane pištolja nalazi se ćirilični natpis „vojno državni ili oficirski pištolj“, dok se isti latinični natpis nalazio na pištoljima namijenjenim policiji grada Zagreba, Splita i Dubrovnika. Hrvatski Sekretarijat unutrašnjih poslova koristio ga je u velikom broju tako da je i danas toga oružja ostalo u velikim količinama.

Osim Kraljevine Jugoslavije, ovaj pištolj su koristile Belgija, Francuska, Grčka, Nizozemska i Turska, ali i njemačka Luftwaffe tijekom II. svjetskog rata u kojoj se vodio pod nazivom Pistole 626(b).

Proizvodio se u kalibrima 9 mm kratki i 7.65 mm.

Zbog postavljenih ograničenja u razvitku i proizvodnji svih vrsta naoružanja nakon I. svjetskog rata iz Njemačke odlaze mnogi konstruktori. Među njima je i bio i poznati Josef Nickl kojemu je novi poslodavac postala novoutemeljena tvrtka Česká Zbrojovka. Sa sobom donosi projekt pištolja u izvornom kalibru 9x17mm Nickl, koji radi na načelu kratkog trzanja cijevi i zatvarača, a bravi rotacijom cijevi. Sličnosti s prijašnjim projektima tvrtke Mauser nisu slučajni pa tako novi pištolj ima gotovo isti mehanizam za opaljivanje kao i Mauser model 10/14. Temeljni model Vz. 20 (češki vzor - model) u kratkom roku prolazi transformaciju uz male izmjene i postaje Vz. 22. Ali te izmjene nisu zadovoljile vojno povjerenstvo koje je postavilo uvjete za novi službeni pištolj.

U daljnji rad uključuju se velikani oružarstva Alois Tomiška i František Miška. Kao rezultat njihovih napora u kolovozu 1925. godine nastaje pištolj koji je vojno povjerenstvo službeno označilo Vz. 24. Za razliku od prethodnog modela izmijenjen je kalibar u popularniji i rasprostranjeniji 9x17 mm kratki Browning. Bradavice za bravljenje na cijevi postavljene su simetrično, ugrađeni su diskonektori za onemogućavanje opaljivanja ako zatvarač i cijev nisu pozitivno zabravljeni i kočnica koja onemogućava opaljivanje ako nabojnik nije u pištolju. Prva serija od 20 tisuća komada za češku je vojsku dostavljena u lipnju 1926. godine, a posljednja serija od 170 tisuća komada dostavljena je 1938. godine. Komercijalna prodaja i izvoz nisu postigli veće rezultate pa ukupna proizvodnja doseže brojku ne veću od 190 tisuća komada.

Na zahtjev češke vojske za novim pištoljem u kalibru 9x17 mm kratki, koji je u oružanim snagama i policiji trebao zamijeniti Vz 24 (M 24), nastao je pištolj M39. Ako se uzme u obzir da kalibar 9x17 mm kratki spada u kategoriju slabijih naboja, ovo je bio prevelik i pretežak pištolj s obzirom na to da radi na načelu trzanja slobodnog zatvarača. Pištolj puca samo dvostrukim djelovanjem. Kokot se teško zapinje pa postoji opasnost od slučajnog ispaljivanja ako je metak u cijevi. Povlačenjem okidača diže se udarač koji ispaljuje streljivo. Cijev je pričvršćena za prednju obujmicu i diže se kad se može izvaditi zatvarač.

U manjim količinama koristila ga je i njemačka vojska pod imenom „Pistolemodell 39 t“.

Česká Zbrojovka pedesetih godina prošlog stoljeća proizvela je jedan zanimljiv tip oružja dvostrukog sustava djelovanja (double action). Pokušaj kopiranja Walterovog pištolja istog kalibra nije u potpunosti uspio, ali je cijenom, izgledom i preciznošću osvojio europsko tržište. Većom količinom tih pištolja opremila se i hrvatska policija, a izvjesna količina bila je dostupna i građanstvu. Lošija strana ovog pištolja bilo je njegovo streljivo koje je imalo slab učinak jer je do ozbiljnijeg ozljeđivanja dolazilo tek pri pogađanju u neki od vitalnih organa.

Dizajn braće Koucky, koji su u konstrukcijskom smislu, primijenili nekoliko odličnih rješenja već viđenih na nekim drugim modelima, postao je jedan od najpoznatijih službenih pištolja u svijetu. Zanimljivo je da u to doba Čehoslovačka nije imala usvojen kalibar 9 mm Luger u službenoj uporabi te je u osnovi model bio namijenjen isključivo izvozu.

Riječ je o suvremenom oružju velikog kapaciteta nabojnika, vrhunske ergonomije te odličnog okidanja, pouzdan i precizan. Pištolj M75 izrađen je od čelika, s masom od 1000 grama, ali zahvaljujući izuzetnoj izbalansiranosti i ergonomskom obliku te kutu rukohvata, stječe se dojam da se u ruci drži oružje manje mase. Ukupni dojam kvare plastične obloge rukohvata jer se ne sljubljuju uz šaku vlažnu od znoja ili kiše.

Izuzetno uspjela konstrukcija pištolja inspirirana već uspjelim Browningovim modelom HP – 35. ČZ M–75 usavršen je u mnogim pojedinostima, posebice u estetskom smislu. Pištolj odlično leži u ruci, a kut odskoka je manji nego kod drugih modela devetomilimetarskih pištolja. Precizan je osobito kod brzog izvlačenja i brzog pucanja. Model M 75B, osim klasične ručne kočnice, ima ugrađenu i kočnicu udarne igle, koja se deaktivira kad je okidač povučen do kraja, omogućavajući tako udarnoj igli da aktivira inicijalnu kapsulu. Pištolj se proizvodio i u kalibru .40S&W

Hrvatska ga je uvezla već u drugoj polovini 1990. godine za potrebe pričuvnih postrojbi MUP-a po izuzetno pogodnoj cijeni (isporučeno pet tisuća komada), a po svojoj kakvoći ti pištolji mogli su se usporediti s bilo kojim modelima zapadne proizvodnje. Riječ je o najčešće kopiranom modelu u svijetu. U Hrvatskoj je njegova probna serija počela u tvrtki privatnog poduzetnika Vugreka iz Golubovca, no ubrzo je prekinuta iz nepoznatih razloga.

Duža cijev kod ovog pištolja bila je potrebna kako bi se postigla što veća početna brzina zrna. Zabravljivanje zatvarača je riješeno načelom pokretnog (padajućeg) bloka, slično, iako manje učinkovito, nego kod njemačkog pištolja P38.

HS 95 je, kao i njegov prethodnik PHP, napravljen u kalibru 9x19 mm PARA, najraširenijem vojno-policijskom kalibru. Iako je konstrukcijski potpuno drukčiji od PHP-a, HS 95 zadržao je sve potrebne odlike koje suvremeni vojno-policijski pištolj mora imati. Pri dizajniranju HS 95 konstruktori su odustali od Waltherova sustava bravljenja s pomoću padajućeg bloka, a koji je bio osnova PHP-a, okrenuvši se manje složenom i ekonomičnijem Browningovu sustavu bravljenja, dok su cijelu liniju usmjerili k prepoznatljivoj i dobro tržišno prihvaćenoj liniji SigSauerovih pištolja serije P 220.

Pištolj je pouzdan i radi bez zastoja sa svim laboracijama (punjenjima) metka kalibra 9x19 mm Luger bez obzira na marku proizvođača.

Konstrukcija pištolja HS 95 oslanjala se na pouzdanu, ali staru SigSauerovu konstrukciju iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon opsežnih ispitivanja HS 95 je usvojen u naoružanje MORH-a te nekoliko hrvatskih zaštitarskih tvrtki, a u neznatnim količinama prodan je i u inozemstvu.

Ova „hrvatska senzacija“, kako su tada pištolju HS-2000 voljeli tepati američki stručni novinari i recenzenti, prošla je mukotrpan, ali uspješan put. Od jednog anonimnog pištolja do oružja koje je osvojilo nekoliko prestižnih titula „Handgunofthe Year“ (oružje godine) po izboru američke NRA-a (National RifleAssociation) i prodanih više od milijun komada samo na američkom tržištu. HS-2000 privukao je pozornost stručnjaka od začetka jer su u njemu prepoznali potencijal dostojan najboljih pištolja tada dostupnih na tržištu.

Novim pištoljem tvornica napušta tradicionalne konstrukcije oružja s kokotom u korist konstrukcija koje opaljuju s pomoću udarača. Prvi put u povijesti hrvatske proizvodnje oružja uporabljen je polimer da bi se dodatno ojačala i olakšala konstrukcija novoga pištolja.

HS-2000 suvremen je pištolj velikog kapaciteta spremnika te specifičnog jednostrukog djelovanja otponca. Pripada kategoriji tzv. Load and forget (napuni i zaboravi) pištolja. To znači da je jednostavan za rukovanje i opremljen svim sigurnosnim elementima, a za ispaljivanje nije potrebno otkočiti kočnicu kao na pištoljima klasičnih konstrukcija, već samo povući okidač. Temeljna inačica pištolja HS 2000 nije imala čelični blok klizača zatvarača u rami već su tomu služile integrirane plastične šine na rukohvatu, a nije bilo pokazivača napunjenosti ležišta metka i kočnice obarača (safe action). Sa svakom serijom pištolja slijedile su dorade i izmjene čime je ovaj model doveden do savršenstva.

HS-2000 posjeduje tri međusobne neovisne kočnice: automatsku kočnicu na hrptu rukohvata (kao na glasovitom Coltovu pištolju M 1911), pasivnu blokadu udarne igle i predokidač mehanizma okidanja kao svojevrsnu kočnicu samog okidača. Temeljna ideja konstruktora bila je osloboditi pištolj suvišnih poluga te maksimalno pojednostaviti rukovanje njime tako da posjeduje samo jednu polugu za rastavljanje i malenu tzv. sliderelease polugu koja služi za zaustavljanje i otpuštanje navlake iz stražnjeg u prednji položaj.

HS-2000 posjeduje pokazivač metka u cijevi i pokazivač napetosti udarne igle tako da strijelac u svakom trenutku vizualnim pregledom može ustvrditi nalazi li se metak u cijevi i je li igla u napetom ili opuštenom položaju. Ovu odliku osobito cijene policajci jer se sprječavaju neželjena ispaljivanja. HS-2000 početno se izrađivao u tri kalibra i to 9 mm PARA, .40 Smith &Wesson i .357 SIG, dok su naknadnim razvojem modela uvedena još dva kalibra i to .45 ACP i .45 GAP. Uvođenje novih kalibara i više različitih novih modela nametnulo je potrebu za novom klasifikacijom jer se pištolj HS-2000 na američkom tržištu prodavao pod imenom XD (engl. kratica za eXremeDuty). Nova klasifikacija trebala je pomoći boljem razumijevanju i identifikaciji modela te lakšoj orijentaciji kupaca u kupovini oružja. S obzirom na to da se u SAD-u pištolj HS-2000 prodavao pod oznakom XD, za to se tržište osnovnoj oznaci XD počela dodavati brojčana oznaka koja je označavala kalibar pa se tako pištolj kalibra 9 mm PARA prodavao pod imenom XD-9, onaj u kalibru .40 Smith&Wesson pod imenom XD-40 itd. Isto načelo primijenjeno je i za tržišta izvan SAD-a, gdje se pištolj ne prodaje pod oznakom XD, već pod oznakom HS s pridodanim numeričkim oznakama kalibra te je tako pištolj kalibra 9 mm PARA označen kao HS-9 i tako dalje.

Pištolji HS/XD konstrukcije prolazili su razvojni put, a konačni je proizvod upravo pištolj XDM, najnoviji i najbolji u širokoj paleti ponude karlovačkog HS Produkta.

Obitelj Beretta već od 16. stoljeća drži u svom vlasništvu ovu, i danas jednu od najuglednijih tvornica oružja. Davne 1680. godine Pietro Beretta registrirao je kovačnicu i ljevaonicu cijevi na obiteljsko prezime, a tvrtka se održala do današnjih dana.

Modificirani pištolj iz 1915. godine ostaje jedini model pištolja u kalibru 7.65 mm koji se zadržao kao službeno oružje u talijanskoj vojsci sve do 1931. godine. Lako ga je prepoznati jer su na metalne pločice rukohvata utisnuta slova PB.

Prvi automatski pištolj tvornica Beretta proizvela je davne 1915. godine u kalibru 7.65 mm i 9 mm za potrebe vojske i policije.

Popularnost Browingova naboja kalibra 6.35 mm navela je konstruktora Beretta da na tržište izbaci pištolj malih dimenzija koji je po mehanizmu identičan velikoj izvedbi, s time što je manja izvedba imala automatsku kočnicu na rukohvatu koja se aktivira samo u slučaju kad se pištolj drži u ruci. Ako je metak u ležištu cijevi, a pištolj ispadne iz ruke, ne može doći do ispaljivanja.

Simpatičan pištolj malih dimenzija i pouzdanog mehanizma uživao je popularnost kod običnih ljudi koji su ga nosili zbog osobne sigurnosti.

Izvanredan, veoma kompaktan pištolj, odlične završne obrade i izvrsnog materijala. Odlikuje se po crvenkastoj boji navlake poslije bruniranja. Pločice rukohvata su plastične i ojačane limom. Dno okvira ima produžetak za mali prst pa bez obzira na to što nije velik, ovaj pištolj lijepo stoji u ruci. Jednostavnog je mehanizma pa se rijetko da kvari. Koristila ga je vojska i policija. Ovo je primjerak za kopnenu vojsku.

Najpoznatija talijanska tvornica oružja uvijek je išla ukorak sa svijetom. Bez obzira na dobre stare modele konstruira se i novo oružje. Korak dalje u osuvremenjivanju pištolja jest model 70. Za razliku od provjerenog, dobrog mehanizma na modelu 34, na ovom je modelu  rekonstruiran  mehanizam i osuvremenjen dizajn. Lijepog je izgleda, a i ležanje u ruci je savršeno. Cijev se uglavljuje u okvir dužim kanalom, što utječe na bolju preciznost nego kod starijih primjeraka. Drške obuhvaćaju okvir, a dodatak na nabojnik za mali prst čini ovo oružje stvarno udobnim za držanje.

Proizvedeno je dosta različitih inačica i komercijalnih naziva pištolja serije 70. Razlike su uglavnom bile u kalibru (.22LR, 7,65mm, 9mm kratki) i katkad u materijalu od kojeg se izrađivao rukohvat.

Godine 1957. počela je standardizacija naoružanja u svim republikama bivše Jugoslavije. Dotad su se u vojsci, ali i policiji, koristila oružja zemalja od kojih se ono kupovalo. Signalnih pištolja bilo je različitih vrsta i različitih modela. Novi model M-57 počeo je istiskivati ostale modele. Prema svojoj konstrukciji bio je veoma jednostavan i pouzdan, izrađen tehnikom prešanja čeličnih limova. Signalni pištolj važan je u sustavu izdavanja zapovijedi pogotovo u noćnim uvjetima. Komanda za napad, za mirovanje ili povlačenje signalizirala se ispaljivanjem metka u boji - zelenoj crvenoj, žutoj i bijeloj. Kako se ne bi otkrio položaj boja se mogla odabrati opipom. Na poklopcu s prednje strane metka bile su izbočine 0, 1, 2, i 3 slično Louis Brailleovom pismu za slijepe.

Kragujevačka Tvornica oružja Crvena zastava (Srbija) modificirala je poznati sovjetski poluatomatski pištolj Tokarev. Izvršene su neke preinake na oružju i počeo se proizvoditi model M-57. Drška je produljena za jedan naboj, sjedinjena je povratna opruga i povećano je dugme osigurača spremnika i zarez na oblozi te je dodana kočnica koja koči okidač kad je nabojnik izvađen, a udarna igla je dobila oprugu. Izvorni model TT-33 pretvoren je tako u veoma pouzdan pištolj koji je rabila vojska i policija bivše Jugoslavije. Zbog izuzetno dugačke udarne igle, ovaj se pištolj ne preporuča nositi s metkom u cijevi (ležištu) jer pri padu na udarač može doći do ispaljivanja, čak i kad je udarač u spuštenom položaju, što je zbog izrazito probojnog naboja osobito opasno. Ništa bolje nije niti kad se udarač ostavi na „prvom zubu“ ili potpuno napet.  

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća kragujevačka Tvornica oružja Crvena zastava napravila jednu konstrukciju manjeg kalibra 7.65x17 mm i 9x17 mm kratki na osnovi pištolja M 57. Pištolj je u početku nosio oznaku M67 i bio je zapravo skraćeni M57 kojem je uklonjeno bravljenje cijevi. Spremnik je izmijenjen, a time i rama pištolja pa je dobio i novu oznaku – M 70. Pištolj je postao službeno oružje vojske i policije iako se na tržištu prodavao i kao oružje za samoobranu. Bez obzira što su dimenzije bile manje nego kod modela M57, pištolj je djelovao robusno - nedostajao je oslonac za mali prst, a i završna obrada nije bila na razini pištolja iste klase.

Zbog izlaska na zapadno tržište, kragujevačka Crvena zastava mijenja kalibar svog pištolja M 57 na 9x19 mm Luger te na navlaku montira kočnicu Waltherovog tipa. Tako izmijenjeni pištolj biva označen kao M 70A.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenska vojna industrija dobila je pravo na proizvodnju izvornog čehoslovačkog proizvoda. Zbog velikog broja prešanih elemenata, pištolj je bio relativno jednostavan i jeftin za izradbu. Izmjenama u konstrukciji mehanizma za usporenje brzine ispaljivanja metaka kadenca smanjena je na prihvatljivih 730-850 metaka u minuti, odnosno praktičnu brzinu gađanja od 100 metaka/min., a na cijev se mogao montirati prigušivač. Visoko kvalitetna obrada cijevi i zaštita oružja od korozije činili su ga otpornim na kemijska i mehanička oštećenja. Zbog svoje kompaktnosti, malih dimenzija i velike vatrene moći bilo je korisno oružje posadama oklopnih vozila.

Kako je pištolj M 70A oružje tog tipa u punoj veličini i predstavnik je klasičnih vojno-policijskih pištolja, u Crvenoj zastavi su došli na ideju da isti pištolj skrate i dobiju pištolj pogodan za obranu i prikriveno nošenje. Prvotna inačica - bez kočnice, nosila je oznaku M88, a kasnija s kočnicom na lijevoj strani pištolja dobiva oznaku M 88A.

Pod nazivom C 96 patentiran je jedan od prvih uspješnih pištolja konstruktora Paula Mausera. Veoma kvalitetno i precizno oružje osvojilo je svijet. Dodatak drvene futrole, koja je služila kao kundak, učinilo je ovo oružje pravim čudom tehnike onog doba.

Kalibar metka bio je 7.63 mm Borchardtov koji je imao jače punjenje. Kasnije se počeo proizvoditi u kalibru 9 mm Para kao i inačice s regulatorom paljbe te je mogao djelovati i automatskom paljbom. Nabojnik je primao 6, 10 i 20 naboja, a stražnji ciljnik bio je na deset polja koja idu do tisuću metara.

Policijski modeli imali su skraćenu cijev.

Prva primjena u ratnim uvjetima pištolja C96 dogodila se tijekom Burskog rata (1899. – 1902.) kojom prigodom su obje sukobljene strane koristile Mauserove pištolje.  Među britanskim časnicima bio je veoma popularan mladi poručnik kraljevskih kopljanika Winston Churchill, koji je pisao prijateljima da bi „ostavio glavu ispred Omdurmana među srčanim ratnicima plemena Fazi-vazi u Sudanu da mu nije bilo vjernog i pouzdanog mausera komu duguje život“.

Do 1907. godine Mauser je proizvodio pištolje s nabojnikom ispred rukohvata. Prvi serijski Mauser sa slobodnim zatvaračem i nabojnikom u rukohvatu pištolja pojavio se 1910. godine.

Jednostavno rastavljanje proporcionalno je opasnosti a rukovanje. Primjerice, ako je obloga u stražnjem položaju, a ubaci li se napunjeni nabojnik u oružje, obloga automatski poleti prema naprijed i ubacuje naboj u cijev pa postoji opasnost od slučajnog ispaljivanja kad se čovjek tomu najmanje nada. Ovaj je pištolj poseban i po tomu što posjeduje indikator zapete udarne igle, što nije ništa drugo nego produžetak iste koja izviruje zadnjim krajem na stražnjem dijelu obloge.

HSc (Hahn-Selbstspanner, Modell c – s udaračem, samozapinjući, model c) znači da je oružje dvostrukog djelovanja, posjeduje malu petu kojom se zapinje udarač koji je potpuno uvučen u navlaku pištolja. Jedan je od vrsnijih modela. Nijemci su ga zvali M.N.A. (Mauser Noe Art – Mauser novog tipa). Namijenjen je policiji i vojsci, a u II. svjetskom ratu dobivali su ga stožerni časnici i pripadnici ratne mornarice. Veoma je jednostavan za rastavljanje - pritiskom na dugme u unutrašnjosti branika obarače odvaja se cijev zajedno s navlakom (zatvaračem). Kod ispaljenog stražnjeg naboja navlaka ostaje u otvorenom položaju.

HSc pištolj je pouzdan i izvrstan pištolj. 

Proizvedena je mala serija pištolja HSc u kalibrima 9x17mm kratki i 0.22LR, a nakon II. svjetskog rata proizvodnja se nastavila pod francuskim nadzorom, a kasnije je ponovo pokrenuta za potrebe komercijalnog tržišta. Godine 1986. licencu za proizvodnju HSc-a dobila je talijanska tvornica Renato Gamba.

Potajna želja svakog majstora puškara jest da konstruira funkcionalno oružje koje neće raditi na klasičan način na bubanj (revolveri) ili na spremnik (pištolji). To je djelomice uspjelo njemačkom majstoru Augustu Schüleru, koji je 1. listopada 1905. godine patentirao zanimljiv model s četiri međusobno odvojene cijevi.

Pištolj sliči nekom prijelaznom modelu između revolvera i pištolja, a nije ni jedno ni drugo. Ispaljuje četiri uzastopna naboja. Koristio se više kao skriveno oružje zbog svojih malih dimenzija.

Parabellumje jedan je od prvih upotrebnih pištolja na svijetu. Izuzetan je zbog svoje konstrukcije koljenastog zatvarača koja mu omogućava da se cijev tijekom paljbe ne pomiče po vertikalnoj osi, a zbog idealnog kuta rukohvata od 58⁰iznimno je precizan. Najomiljeniji je među kolekcionarima i sakupljačima oružja. Konstruktor pištolja, Georg Luger, bio je zastupnik i trgovački putnik za pištolje Borchardta, koji su zbog svojih konstrukcijskih rješenja (pogotovo odabira vrsta opruga) bili glomazni i nepogodni za nošenje. Georg Luger je izmijenio opruge i promijenio spremnik, čime je smanjio dimenzije pištolja koji je time dobio svoju prepoznatljivu siluetu. Serijska proizvodnja pištolja pokrenula se u Deutsche Waffen und Munitionsfabrik (DWM), a kasnije u Mauserwerke, Simson & Co. Suhl, Krighoff  Suhl i Waffenfabrik Bern.

Iako ima bezvremenski dizajn, nije pouzdano oružje, a slučajna opaljivanja nisu rijetkost pa se ne preporuča nošenje Lugera s metkom u cijevi. Zbog mehanizma za opaljivanje koji se djelomice nalazi s vanjske strane navlake moguće je opaljivanje naboja samo iz gornjeg dijela pištolja, bez rukohvata i spremnika, što je nemoguće kod drugog oružja. Bio je jedan od najtraženijih trofeja u II. svjetskom ratu. Oznaka 42 na gornjoj strani zatvarača znači da je to ratni primjerak proizveden u Mauserovoj tvornici u Oberndorfu. Postoje izvedbe različitih duljina cijevi te u kalibru 7.65x23 mm, s automatskom kočnicom na rukohvatu kao i s mogućnošću montaže kundaka na rukohvat, tangentnim (ugodivim) stražnjim ciljnikom i nabojnikom-bubnjem s 32 naboja.

Iz samog naziva pištolja Behördenmodell, što znači službeni model, razvidna je njegova namjena. Bio je predviđen za policijsku uporabu. Robustan i jednostavan za uporabu kao i njegovi prethodnici, modeli 1913 i 1919. Kao i sve pištolje tvrtke Sauer & Sohn odlikuje ga vrsna obrade i vrhunski materijali. Tijekom II. svjetskog rata korišten kao oružje stožernih časnika.

Stara njemačka tvornica J. P. Sauer&Sohn ugled je gradila na činjenici da je proizvodila izrazito kvalitetno oružje. U ranoj fazi proizvodnje proizvodila je izvrsno sportsko oružje, a od 1913. godine nastavila je proizvoditi izvrsne poluautomatske pištolje opće namjene. Proizvodnja pištolja trajala je bez prekida do kraja II. svjetskog rata kad se okreću proizvodnji revolvera.

Pištolj H 38 jedan je od najboljih Sauerovih proizvoda i pušten je u prodaju 1938. godine (kao što se vidi iz naziva modela). Međutim ratno vrijeme uzrokovalo je da se ovaj pištolj koristio gotovo isključivo u njemačkoj vojsci (i policijskim snagama) a nakon rata, iz nepoznatih razloga, proizvodnja ovog oružja nije se nastavila.  Modeli iz ratne proizvodnje inferiorni su u odnosu na primjerke iz predratne proizvodnje do te mjere da je na nekim serijama u potpunosti izostavljena poluga za spuštanje/napinjanje udarača.

Pištolj je radio na načelu slobodnog zatvarača (što je bilo dostatno s obzirom na kalibre -6.35mm, 7.65x17 mm i 9x17 mm kratki, koje je koristio, a bitno je pojednostavljivalo i proizvodnju činilo jeftinijom). Slovo H u nazivu modela označavalo je da pištolj nema vanjski udarač (Hahn), stoga se inicijalno zapinjanje izvodilo na uobičajeni način (povlačenjem navlake u stražnji položaj pri čemu se udarač zapinjao a navlaka je na svom putu u prednji položaj dovodila naboj u ležište). Zapinjanje udarača u zadnji položaj izvršava se potiskivanjem palcem poluge zapinjača u donji položaj, čime je pištolj spreman za pucanje. Udarač se spušta u siguran položaj tako da se prvo palcem pritisne zapinjač udarača, potom pritisne obarač i polagano otpušta zapinjač udarača u gornji položaj.

Za razliku od ostalih proizvođača oružja, koji su dimenzije pištolja u kalibru 6.35 mm smanjili na najmanju moguću mjeru i time takve pištolje učinili opasnim za rukovanje (postoji ozbiljna mogućnost nenamjernog opaljivanja naboja i prostrela šake strijelca), u Waltheru su konstruirali pištolj koji lijepo leži u šaci i ugodan je za pucanje. Prvotno namijenjen civilnom tržištu koristila ga je i policija, a voljeli su ga nositi i njemački časnici tijekom II. svjetskog rata.

Pouzdan i skladan pištolj bio je veoma tražen, a proizvelo ga se više od 500 tisuća komada. Cijele serije proizvodile su se u kromiranoj izvedbi koja je bila manje zahtjevna za održavanje.

Godine 1937. pušten je u prodaju sasvim novi model pištolja u kalibru 9x19 mm Luger i 7.65x23 mm Luger (za civilno tržište isporučivan s dvije cijevi) od kojeg će kasnije nastati suvremen model P 38. Walther HP (Heerespistole, vojni pištolj) iz 1937. godine bio je službeno oružje švedske vojske, a s neznatnim izmjenama prihvaćen je kao vojni pištolj Trećeg Reicha. Danas je ovaj pištolj rado viđen kolekcionarski primjerak u svakoj zbirci.

Specifičnost ovog pištolja jest bravljenje s pomoću padajućeg bloka, modificirani sustav s Mauser C 96. Sustav je i danas u uporabi, npr. na pištoljima Beretta 92.

Na izloženom pištolju ručke i nabojnik nisu izvorni, već pripadaju pištolju Walther P 38.

Walther P 38k je pokušaj odgovora na zahtjeve njemačkih pokrajinskih policija za pištoljem pouzdanim kao što je P 38, ali manjih dimenzija. U tvornici su taj problem riješili brzo i jednostavno – na standardnom P 38 skratili su cijev i prednji ciljnik postavili na navlaku. Manji broj ovih pištolja prihvatila je njemačka policija (SR Njemačka), ali su ih brzo povukli iz službene uporabe, namijenivši ih građanstvu. Danas pripadaju skupini kolekcionarskog oružja.

Njemačka tvornica oružja u Erfurtu utemeljena je 1922. godine, a proslavila se po proizvodnji Mauserova karabina K98k i nekoliko modela kratkih strojnica. Poslije II. svjetskog rata ugašena je proizvodnja u Erfurtu, ali je otvoren novi pogon u Dachau. U novoj tvornici uspješno je pokrenuta proizvodnja pištolja i revolvera koji su vanjskim izgledom poput poznatih modela drugih renomiranih proizvođača oružja. Bile su to „kopije“ napravljene od slitina laganih metala (aluminij ili „špijater“) u kombinaciji sa željezom. Takav je i proizvod ERMA KGP-69 koja izgleda poput Lugera P 08, ali u kalibru .22 LR. Razlika od izvornika je u tomu što zatvarač radi bez zabravljivanja. Isto se odnosi na kopiju pištolja u kalibru 7.65 mm koji se puni sa šest metaka. Prednost ovih modela pred izvornikom je samo niska cijena proizvodnje.

Zbog velike potražnje za izvornim pištoljima P 08 Luger, tvornica Erma pušta na tržište umanjeni model popularnog pištolja i to u kalibrima 7.65x17 mm i 9x17 mm kratki. Za razliku od izvornika kod Erminog pištolja rama je izrađena od legure cinka i aluminija („špijater“), a pištolj je toliko umanjen da u kalibru 7.65x17 mm nabojnik prima samo šest naboja, a u kalibru 9x17 mm kratki tek pet naboja. Baby Luger je naziv pod kojim je prodavan u SAD-u, što govori o dimenzijama pištolja. Proizvodio se u razdoblju od 1968. do 1993. godine.

Pištolj s integriranim prigušivačem. Na gornjoj strani su prednji i stražnji ciljnik. Nabojnik streljiva, koji služi i kao rukohvat,  djelomično je presvučen crnom plastikom. Zatvarač se nalazi na stražnjoj strani pištolja i s vanjske strane je u njega utisnut broj 11114. Kapacitet nabojnika je osam komada streljiva. Prije svakog opaljenja potrebno je rukom potegnuti zatvarač koji se nalazi na stražnjoj strani pištolja i ponovno ga zabraviti. Pritiskom na okidač pištolj može pucati samo pojedinačnom paljbom. Iza nabojnika je automatska kočnica. Kad se rukom stisne automatska kočnica može se koristiti okidač. Dugme za oslobađanje nabojnika je skriveno na stražnjoj strani nabojnika.

Pištolj Welrod je nastao tijekom II. Svjetskog rata u britanskom centru  za razvoj novih oružja (Inter-Services Research Bureau kasnije nazvan Station IX), koji je bio smješten u blizini Welwyn Garden City. Proizvedeno oružje se koristilo za naoružavanje paravojnih snaga i pokreta otpora jer se očekivala invazija Njemačke na britansko otočje. Pištolji Welrod na sebi nisu imali nikakvih oznaka koje bi mogle svjedočiti o proizvođaču ili zemlji porijekla. Jedina oznaka je bila oznaka serijskog broja, te eventualno neki utisnuti simboli ili slova. Pištolj je imao širu primjenu u Danskoj tijekom II. svjetskog rata, a prema nekim izvješćima korišten je tijekom 1982. godine u Falklandskom ratu. Britanske snage specijalne namjene koristile su ga u nemirima u Sjevernoj Irskoj i u vojnoj akciji Pustinjska oluja u Iraku 1990. godine. Welrod je izuzetno tiho oružje koje, zahvaljujući prigušivaču pucnja, proizvodi buku od oko 73 dB prilikom pucnja. Koristi se za bliske udaljenosti, najviše do 23 metara razmaka. Naziv Welrod potječe iz običaja da se svi proizvodi nastali u razvojnom centru Station IX pokraj Welwyn Garden Citya imenuju početnim slovima „Wel…“

Pištolj nije poluautomatski nego se repetira ručno kao npr. Mauserove puške M.98 ili pištolj Drulov. Za svaki metak se ručno obavlja radnja zakretanja zatvarača, njegovo izvlačenje u stražnji položaj, zatim guranje zatvarača naprijed čime se ubacuje novi metak u ležište i na kraju se zatvarač zakreće rukom čime se obavlja bravljenje pomoću dvije bradavice i tako za svaki metak. Pištolj ima standardno postavljen spremnik u rukohvatu (8 metaka). Spremnik je obložen gumom tako da djelomično ima funkciju rukohvata. 

Inače Welrod je izrađivan u kalibrima 9x19mm Luger (Welrod Mk I ) i 7,65x17SR mm Browning (Welrod Mk II). Uz razliku u kalibru postoji i razlika u konstrukciji integralnog prigušivača.

John Moses Browning, vjerojatno najproduktivniji i najveći konstruktor pješačkog oružja u povijesti, „otac“ je pištolja Colt Model 1908 West Pocket. U ovom slučaju nije riječ o potpuno novoj Brawningovoj konstrukciji za američku tvornicu, već je samo nacrte svog pištolja Model 1906, koji je razvio za belgijski Fabrique Nationale (FN), preračunao iz metričkog sustava mjernih jedinica u imperijalne (milimetri u inče). U SAD-u i Belgiji proizvelo se oko milijun i pet stotina tisuća komada ovih lijepih, malih i pouzdanih pištolja. Jednostavna proizvodnja, a pouzdanost za uporabu dostatni su razlozi za kopiranje nekog proizvoda, tako da je napravljeno najmanje 155 kopija ovog pištolja s malim izmjenama, a prodavao se pod kojekakvim izmišljenim zvučnim imenima. Španjolska je bila zemlja u kojoj se taj pištolj najviše kopirao.

M 1911 je Browningova konstrukcija poluatomatskog pištolja, koji se izvorno proizvodio u Coltovoj tvornici, osvojila je američko tržište iako su Amerikanci bili skloniji revolverima. Ovaj model usvojen je na natječaju za potrebe američkih oružanih snaga poslije ispitivanja i usporedbe sa sličnim modelima drugih proizvođača. Od 1911. godine ostao je službeni pištolj američke vojske do 1984. godine, služeći u svim ratovima i akcijama u kojima su sudjelovale američke snage. Prema nalogu američke vlade, tijekom svjetskih ratova proizvodnja je predavana i drugim proizvođačima (Remington, Thompson, Signal & Switch Co., Ithaca Gun Co. itd.).

Uspješna konstrukcija pištolja FN Browning iz 1906. godine, koju je patentirao John Moses Browning, osvojila je svijet. Mnoge su države kopirale ovu veoma jednostavnu konstrukciju.   Pištolj nije bio osobito upečatljiv ni po čemu, ali u vrijeme velike potražnje za pištoljima održao se na tržištu, napose uz veliku narudžbu francuske vlade. Ta narudžba bila je toliko velika da je tvornica Gabilondo morala uposliti i kooperante kako bi držala ugovorenih rokova isporuke.

Model 1933 imao je kočnicu na sredini okvira koja je blokirala udarač. Prepoznatljiv je po lučnim zarezima na navlaci. Radi se o jeftinom i jednostavnom pištolju sa slobodnim zatvaračem i skrivenim udaračem čija izvrsnost i nije loša.

Tijekom I. svjetskog rata nakon povlačenja srpske vojske i neposredno pred otvaranje solunskog fronta, francuska vlada Srbiji je isporučila pet tisuća komada automatskih pištolja francuske i španjolske proizvodnje u dva modela sa sedam i devet naboja, kalibra 7.65 mm.

Model tipa Ruby s devet naboja bio je španjolske proizvodnje. U Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu su 1933. godine iz nepoznatih razloga izbrušene sve oznake proizvođača i utisnute nove, pisane ćirilicom:  pištolj 7.65 mm – 9.V.T.Z. 1933.

Proizvodnja je prestala 1919. godine, dok je proizvodnja modela pod istim imenom (Ruby) u kalibru 6.35mm (.25 Auto) nastavljena još nekoliko godina.

U gradu Eibaru, pokrajna Baskija, djelovala je druga po značaju tvornica oružja u Španjolskoj. Uspješno se održavala proizvodnjom pištolja na bazi Coltova modela 1911 i revolvere na bazi sustava Smith & Wesson i to u svim važnijim kalibrima. Llama Model X-A je umanjena inačica Colt-a M1911 u kalibru 7.65x17 mm. Koristi ga španjolska policija. Odlikuje se po odličnoj završnoj obradi i plastičnim pločicama rukohvata, na koje je utisnut natpis LLAMA trademark s gorućom bakljom. Značajka pištolja tvrtke Llama iz tog doba bila je da nemaju otisnutu oznaku modela.