Kratke strojnice

Strojnica ERO nije doslovna kopija izraelske strojnice Uzi. Izrađena od kvalitetnijih materijala, a na ranijim primjercima je cijev deblja nego na izvorniku, a poklopac kućišta neznatno je širi. Inače tehnologija izrade istovjetna je onoj kod izvornika. Kopija je toliko uspjela da se tvrdilo da je čak bolja od izvornika. Strojnica je plod vrhunskog ekipnog rada hrvatskih stručnjaka i inovatora koji su kanili izraditi pouzdanu strojnicu za prije svega pripadnike postrojbi posebne namjene, ali i drugima kojima borbeno mjesto traži oružje malih izmjera (tenkisti, piloti helikoptera i slični). Pogodna je za blisku borbu. Postoji i manja inačica zvana "Mini-Ero".Zatvarač većim dijelom obuhvaća cijev. Cijev je smještena u kućištu, čime se smanjuje ukupna duljina oružja. Ručica zatvarača smještena je na gornjoj strani kućišta. Regulator paljbe nalazi se na vrhu rukohvata. Na oružje se može postaviti prigušivač ili laserski ciljnički uređaj. Kratka strojnica "ERO" može ugoditi stražnji ciljnik na 100 i 200 metara, a režim vatre može joj biti pojedinačno i rafalno. Sadrži i dvije vrste kočnica, klasičnu (na regulatoru paljbe) i automatsku na pištoljskom rukohvatu (koja se aktivira stiskom ruke strijelca).

Strojnica ERO nije doslovna kopija izraelske strojnice Uzi. Izrađena od kvalitetnijih materijala, a na ranijim primjercima je cijev deblja nego na izvorniku, a poklopac kućišta neznatno je širi. Inače tehnologija izrade istovjetna je onoj kod izvornika. Kopija je toliko uspjela da se tvrdilo da je čak bolja od izvornika. Strojnica je plod vrhunskog ekipnog rada hrvatskih stručnjaka i inovatora koji su kanili izraditi pouzdanu strojnicu za prije svega pripadnike postrojbi posebne namjene, ali i drugima kojima borbeno mjesto traži oružje malih izmjera (tenkisti, piloti helikoptera i slični). Pogodna je za blisku borbu. Postoji i manja inačica zvana "Mini-Ero".Zatvarač većim dijelom obuhvaća cijev. Cijev je smještena u kućištu, čime se smanjuje ukupna duljina oružja. Ručica zatvarača smještena je na gornjoj strani kućišta. Regulator paljbe nalazi se na vrhu rukohvata. Na oružje se može postaviti prigušivač ili laserski ciljnički uređaj. Kratka strojnica "ERO" može ugoditi stražnji ciljnik na 100 i 200 metara, a režim vatre može joj biti pojedinačno i rafalno. Sadrži i dvije vrste kočnica, klasičnu (na regulatoru paljbe) i automatsku na pištoljskom rukohvatu (koja se aktivira stiskom ruke strijelca).

Strojnica je napravljena prema francuskom uzoru. Malih je dimenzija i namijenjena je za borbu iz blizine te za uporabu u postrojbama specijalne namjene. Kundak se izvlači jednostavnim povlačenjem prema natrag. 

Strojnica Šokac dugo se razvijala u slavonskobrodskim pogonima tvornice Đuro Đaković. Riječ je o relativno dobro serijski proizvedenom oružju. Prvi rafali iz te strojnice ispaljeni su 15. kolovoza 1991. godine. Kako se u to vrijeme osjećao nedostatak oružja, pojava strojnice nastale kao hrvatski proizvod, među braniteljima je dočekana s oduševljenjem. Stručnjaci iz Đakovića usvajali su primjedbe s terena, usavršavajući oružje iz dana u dan.Najveći problem, odnosno najveći uzrok zastoja, bio je jednoredni okvir kopiran s njemačke kratke strojnice iz II. svjetskog rata MP 40. Kako bi bio spretniji u rukovanju, okvir je skraćen čime je smanjen kapacitet na samo 25 metaka. Brzina gađanja bila je 1024 metaka/min pa je strojnica mogla ispucati pun okvir za manje od dvije sekunde, što je i najuvježbanijem strijelcu prebrza kadenca za učinkovitu kontrolu oružja. Problem je djelomice popravio selektor paljbe koji je omogućavao odabir rafalne ili pojedinačne paljbe, ali je kočnica bila slaba i na neodgovarajući način riješena. Materijal za izradu cijevi nabavljan je u inozemstvu kod jednog od najkvalitetnijih proizvođača cijevi pa je preciznost strojnice bila izuzetna. Proizvedeno je 6830 komada ove strojnice. 

Na strojnici je ugravirano ime Ivo Krištić-Rox. Početkom Domovinskog rata, gospodin Krištić, bio je na usluzi svima koji su se bavili vojnom proizvodnjom za potrebe obrane Hrvatske. U znak zahvalnosti Đuro Đaković-Alatnica je njemu i njemu sličnima poklonila po jedan primjerak ovog oružja. U kovčegu su uz strojnicu četiri nabojnika, pribor za čišćenje, remen za nošenje i prigušivač.

Prototip strojnice AGRAM 2000 proizveden je još 1990. godine. Dio još nedorađenih inačica ove strojnice brzo se našao u rukama hrvatskih branitelja. U početku strojnica je često zatajivala zbog loše riješenog donositelja metaka. Preinakom oblika i dužine spremnika i nekim drugim preinakama poboljšana joj je kakvoća. Strojnica nije usvojena za službenu uporabu.

Strojnica je proizvedena u maloj seriji i bila je veoma popularna među braniteljima. Pripada kategoriji prosječnog automatskog oružja, a od ostalog se oružja ovoga tipa izdvaja time što je, osim u kalibru 9 mm Luger, izrađena i za naboj 7.62x25 mm.   

Ozaljska tvrtka IMP je, osim što je proizvodila pištolj PHP, u proizvodnom programu imala jurišne puške i strojnice. Jedna od tih strojnica je ALKA, a uzori za njezinu konstrukciju su strojnice UZI i MAC 9. Zbog laganog zatvarača i njegovog „kratkog hoda“, strojnica ima brzinu paljbe višu od 1200 metaka u minuti. Nije se izrađivala u većoj seriji.

Proizvedena u puškarskoj radionici „Jelen“ u Turopolju kao inačica ruske strojnice PPŠ 41 (Špagin) iz II. svjetskog rata. Zbog svojeg robusnog izgleda i masivnog kundaka oružje je u početku bilo nezgrapno i teško. Kasnijim preinakama i dodatkom pištoljskog rukohvata dobio se svrsishodan primjerak vatrenog oružja.Strojnica je prvi put prikazana na smotri Specijalne policije PU Sisak 18. siječnja 1992. godine. Dvadesetak proizvedenih primjeraka podijeljeno je protudiverzantskom vodu (PU sisačko-moslavačka).

Strojnica, mladog dvadesettrogodišnjeg majstora, Juraja Đelalije, izrađena je u kalibru 7.62x25 mm i 9x19 mm Luger pod nazivom „Vila Velebita“. Oružje je uporabljeno na drniškoj i livanjskoj bojišnici. Proizvedeno je u malim količinama. Jedan njezin primjerak bez broja poklonjen je hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, a broj 001 je ovaj primjerak pohranjen u zbirci Muzeja policije.