"Memorijal 12 redarstvenika", 2008.

Borovo Selo početkom svibnja 1991. godine

Borovo Selo nalazi se u istočnoj Slavoniji na Dunavu, naslonjeno na Borovo Naselje i Vukovar. Prije Domovinskog rata bilo je naseljeno većinskim srpskim stanovništvom s tek pokojom hrvatskom obitelji. Većina milicajaca srpske nacionalnosti iz Policijskih uprava Vinkovci i Osijek, a posebice iz Policijske postaje Vukovar, odmetnula se i otišla u Borovo Selo, Markušicu, Mirkovce, Bobotu, Trpinju, Pačetin, Negoslavce i druga mjesta gdje su Srbi većinsko pučanstvo, gdje su upravo ti odbjegli milicajci bili vođe pobune protiv Republike Hrvatske. Borovo Selo, hrvatsko selo s većinskim srpskim stanovništvom, postalo je (ne)očekivano jedno od poprišta velikosrpske pobune u Hrvatskoj, a masakr u Borovu Selu obilježio je početak Domovinskog rata.

„Balvan revolucija“ zahvatila je i istočni dio Lijepe Naše. Nakon oružanog sukoba hrvatske policije sa srpskim pobunjenicima na Plitvicama, u svim selima vukovarske općine s većinskim srpskim stanovništvom podignute su barikade, a u Borovo Selo pristigli su mnogi pripadnici paravojnih postrojba iz Srbije.

U noći 1. na 2. svibnja dvije policijske ophodnje, oskudno naoružane samo kratkim oružjem, izviđale su cestom Dalj - Borovo Selo. Na samom ulazu u Borovo Selo zastali su kako bi se nakratko dogovorili. U taj čas na njih je iz neosvijetljenih kuća otvorena žestoka vatra. Dvojica lakše ranjenih policajaca, Jurica Tolj, ranjen u desno stopalo, i Mario Marinović, okrznut jednim metkom u glavu, uspijevaju se vozilom povući. No, zarobljena su dvojica policajaca Zvonimir Matković i Daliboru Križanović koji su u vatri lakše ranjeni. Policijska uprava Vinkovci znala je da se u Borovu Selu vođom drži Vukašin Šoškočanin, ekstremni član Srpske demokratske stranke. Policijska uprava Vinkovci traži da Policijska postaja Vukovar zove Borovo Selo, što oni čine u 4 sata i 30 minuta. Vukašin Šoškočanin će im reći da on o „izgredu“ ne zna ništa.

Ujutro 2. svibnja u 9 sati u Borovo Selo je zvao načelnik Policijske uprave Vinkovci Josip Džaja, no odgovor je isti - Šoškočanin i društvo i dalje „ništa ne znaju“. Ipak, kad je pola sata kasnije nazvao Josip Reihl-Kir, načelnik Policijske uprave Osijek, Šoškočanin će reći kako zna za izgred, tvrdeći kako su hrvatski policajci pucali na mještane. U pucnjavi je, prema njegovoj tvrdnji, ranjen i jedan mještanin, a hrvatski se policajci zatvorili kako bi „imali izgovor za napad na Borovo Selo“.

Nakon neuspjelih pregovora o oslobađanju, Josip Džaje i Josip Reihel – Kir zaključuju kako bi bilo najbolje otići na mjesto događaja.

Kako je Borovo Selo bilo u mjerodavnosti Policijske uprave Vinkovci, dogovoreno je da na mjesto događaja izađu pripadnici vinkovačke policijske uprave. Poslana je klasična policijska ekipa od tridesetak redarstvenika, koja je ušla u Borovo Selo oko podneva, domaknuvši se do samog središta sela. U žestokoj pucnjavi pucano je iz pušaka i snajpera s prigušivačima i tromblonskim protupješačkim minama. Policajci su organizirali obranu i vezom zatražili pomoć. Već je bilo ranjenih i mrtvih hrvatskih policajaca.

U međuvremenu su iz Vinkovaca i Osijeka krenule u pomoć po jedna policijska jedinica. Osječka jedinica, koja je krenula iz smjera Dalja, ne uspijeva ući u selo. Zaustavljena je na barikadama. Vinkovačka jedinica ulazi u Borovo Selo i upada u zasjedu. Borba u klasičnoj zasjedi trajat će do 14 sati i 30 minuta, kad će iz smjera Dalja u Borovo Selo ući sedam oklopnih transportera tzv. JNA, koje hrvatska policija propušta u Borovo Selo. Druga kolona oklopnih vojnih vozila, koja je trebala doći kroz Borovo Naselje, nije uspjela proći jer su im žene hrvatske nacionalnosti iz Borova Naselja zatvorile cestu.

Svjedoci ovih događaja tvrde kako je iz trećeg oklopnog transportera otvorena vatra na policiju, što se moglo vidjeti i na snimci Hrvatske televizije. Iza vojnih transportera kretali su se civili naoružani oružjem vojnog podrijetla.

Iz jednih kola Hitne medicinske pomoći, koja su bila u Borovu Selu, na ranjene hrvatske policajce bacane su ručne bombe. O tomu su u Policijskoj upravi Osijek svjedočili medicinski tehničari vukovarske bolnice Marko Mandić i Vesna Baumgartner, koji su se nalazili u drugim kolima Hitne medicinske pomoći. Dvojica policajaca, zbog kojih se i krenulo u Borovo Selo, tijekom okršaja vrećama preko glave prebačeni su preko Dunava, a završit će u Novom Sadu. Uvečer 2. svibnja vraćeni su u Osijek iz Novog Sada.

Nakon zluradog događaja u Borovu Selu, mnogima su se otvorile oči, posebice onim nevjernim Tomama. koji su tvrdili da rata neće biti i da se može dogovoriti miran razlaz. Nastavak raspleta tzv. jugokrize neće se dogoditi mirnim putem. Svaki hrvatski policajac ubijen tog 2. svibnja spasit će desetke tisuća hrvatskih života, jer će Hrvati, kad počne rat, biti spremni na sve.

Toga dana ubijeni su hrvatski policajci:

Stipan Bošnjak (1956. – 1991.), Antun Grbavac (1961. – 1991.), Josip Culej (1966. – 1991.), Mladen Šarić (1965. – 1991.), Zdenko Perica (1965. – 1991.), Zoran Grašić (1969. – 1991.), Ivica Vučić (1961. – 1991.), Luka Crnković (1970. – 1991.), Marinko Petrušić (1966. – 1991.), Janko Čović (1965. – 1991.), Željko Hrala (1968. – 1991.) i Mladen Čatić (1971. – 1991.)

Na izložbenim panoima je objašnjeno kako je tekao početak agresije na Hrvatsku, dana je kronologija događanja u Pakracu i Plitvicama koji su prethodili stradavanju u Borovu Selu, te koje su posljedice tog događaja bile po obranu Hrvatske.

Muzej policije iz tog razdoblja nema sačuvane izvorne predmete (koji nam služe da preko njih objašnjavamo povijesne događaje) pa smo dobrotom Josipa Štajdohara, danas zaposlenog u Policijskoj upravi virovitičko-podravskoj, a onda mladog policajca koji je s osječkom postrojbom pokušao ući u Borovo Selo, dobili na poklon njegovu izvornu odoru koju je tog dana nosio na sebi.

Posjetitelji su s posebnom pozornošću gledali arhivske televizijske snimke tadašnjih događaja koje su za potrebe ove izložbe naručeni od INDOK služba HTV-a, a zapazili smo da je izložba dobro došla i kadetima za upoznavanje s našom nedavnom prošlošću.