Povijest Muzeja

Od Kriminalnog muzeja do Muzeja policije  

Potreba za očuvanjem svoje povijesti javljala se u prošlosti od pedeset do sto godina nakon osnivanja neke institucije ili zbivanja nekog događaja. Ubrzanjem načina života i tehnoloških ciklusa svijest o brzini promjena je dovela do toga da su danas ti rokovi osjetno kraći pa variraju od deset godina do samo godinu - dvije nakon važnog zbivanja. Istodobno se može pratiti i promjena u načinu izlaganja muzejske građe – od statičnog i jednosmjernog izlaganja do dinamičnog i interaktivnog odnosa posjetitelj-muzejski predmet. 
 
Prvi «policijski muzej» otvoren je u Francuskoj, u Parizu 1909. godine, stotinjak godina nakon Napoleonove reforme kojom su stvoreni temelji današnjoj policijskoj organizaciji. Jedna od najstarijih policija, britanska Metropolitan Police, osnovana 1829. godine, ima svoj Muzej kojim upravlja privatna zaklada. Njujorška policija dobila je 1939. godine projekt svog Memorijalnog centra, a zgradu za stalni muzejski postav tek 2001. godine. Zanimljivo je da je u Varšavi otvoren Muzej policije već 1927. godine. 
Prvi policijski muzeji koji su nastojali očuvati policijsku povijest bavili su se prvenstveno kriminalistikom - žrtvama, počiniteljima i sredstvima izvršenja kaznenih djela. Muzeji su prije svega služili kao kabineti u edukativne svrhe kriminalistima ili u nastavi za polaznike policijskih škola. Povremeno su se vrata otvarala i studentima sličnih fakultetskih smjerova (pravo, socijalni rad).
Sve u svemu, bili su namijenjeni uskom krugu korisnika, nisu bili dostupni javnosti i nisu imali daljnjih ciljeva.
Danas policijske muzeje takve orijentacije nalazimo tek ponegdje. To su npr. privatni muzej Metropolitan Police u Londonu, Kriminalistički muzej u Beču i Kriminalistički muzej u Skoplju. U Sloveniji je Kriminalistički muzej zatvoren i razmišlja se o njegovom pretvaranju u Muzej policije.
 
Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća slijedi ekspanzija otvaranja policijskih muzeja širom zemalja Zapadne Europe, Sjeverne Amerike, Kanade i dalekoistočnih zemalja. Početkom devedesetih policijski se muzeji otvaraju i u nama susjednim zemljama bivšeg Istočnog bloka: Madžarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Ukrajini … 
 
Koncepcija postava ovih muzeja je različita od prethodno spomenutih. Pojam «muzej policije» je širi pojam od pojma «kriminalistički muzej» jer obuhvaća raznovrsne dijelove policijske struke koje u kriminalističkom muzeju ne mogu doći do izražaja kao npr., povijesni razvoj policije dotične zemlje, prikaz povijesnih odora i opreme kroz povijest, prikazi pojedinih vrsta policije itd. U takvoj široko postavljenoj koncepciji kriminalistika je zastupljena tek kao jedan dio policijskog rada. 
Mijenja se i osnovna namjena ovih muzeja. Oni se prvenstveno okreću korisnicima koji nisu iz redova policije, odnosno otvaraju se javnosti i služe tome da najšira javnost stekne uvid u problematiku i složenost policijskog zvanja, a u pozadini svega stoji želja da se stvori povjerenje između policije i javnosti. Služe i kao edukativni centri, ali manje za policiju, a više za građanstvo u tumačenju neželjenih društvenih i kriminalnih pojava i širenju znanja o tome kako se od takvih pojava zaštiti. Primjer široko zamišljene koncepcije muzeja policije koja neprekidno pobuđuje pozornost posjetitelja i uvlači ga u postupak samostalnog traženja odgovora uz primjenu prirodnih znanosti je Toronto Police Museum and Discovery Centre u Torontu. To je čak i viši stupanj od muzeja policije prema jednom modernom znanstvenom istraživačkom centru primjeren širokom krugu posjetitelja.
Posljednji muzej, koji bi se mogao uvrstiti u kategoriju specijaliziranih muzeja s policijskom tematikom je Muzej policijskih automobila koji je otvoren 20. travnja 2004. u Rimu.
 
 I u Hrvatskoj postoji duga tradicija kriminalnih ili kriminalističkih muzeja.
Kao početak ustroja moderne policije mogli bismo uzeti 1848. godinu kad se u Hrvatskoj ukida kmetstvo i feudalni sistem i prvi puta postavljaju zahtjevi za organiziranim i profesionalnim radom sigurnosnih službi i kada se u uporabu uvodi izraz «redarstvo». No, možda je bolje uzeti za početak 1885. godinu kad je carskom naredbom bečko Ministarstvo unutarnjih poslova podijelilo Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju na šest županija i u njima osnovalo kotare, odnosno redarstvene oblasti, temeljem koje je u Zagrebu ustrojena prva Redarstvena straža čiji su pripadnici bili u odorama, naoružani i plaćeni za svoj posao.

Prvi Kriminalni muzej za izobrazbu oružnika, čiji je utemeljitelj bio Milan Mizler (sl. 1), ustrojen je u Zagrebu 1909., u okviru Naučnog odjela, naredbom Odjela za unutarnje poslove tadašnje Zemaljske vlade. Zbirke Kriminalnog muzeja prenijete su nakon stvaranja Kraljevine SHS u Sremsku Kamenicu u Srbiji, gdje je formirana Žandarmerijska podoficirska škola, a izlošcima iz Zagreba gubi se svaki daljnji trag.
 
Zanimljivo, da je u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, u svakom Kriminalnom odsjeku pri župskim redarstvenim oblastima bilo predviđeno ustrojavanje Kriminalnog muzeja.

Nakon II. svjetskog rata u Zagrebu, u Đorđićevoj 4 otvoren je Kriminalistički muzej (sl. 2), koji je 1953. god. proširen i priključen Centralnom uredu za kriminološka ispitivanja. Za direktora Ureda postavljen je Tomislav Marković (sl. 3), koji se pored ostalog znatno angažirao na proširenju i sređivanju Kriminalističkog muzeja.

Centralni ured je 1954. god. kompletno preseljen u Runjaninovu ulicu 2, pa je tako i Muzej smješten u nove prostore. U velikoj poplavi koja je pogodila Zagreb 1964. godine izlošci su sačuvani, ali Muzej više nije na tom mjestu otvoren. Dio izložaka iz tog muzeja je sačuvan i preseljen 1997. godine u Centar za kriminalistička vještačenja «Ivan Vučetić» u Ilici 335. Među njima je nekoliko vrijednih primjeraka oružja, uredske tehnike i sredstava s područja zlouporabe droga.
 
Tek 1976. godine slijedi preseljenje u nove prostorije u sastavu Obrazovnog centra RSUP-a SRH na Svetošimunskoj cesti 80. Prema informacijama kojima danas raspolažemo Muzej je bio registriran kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu što bi moglo značiti da je djelovao kao samostalna pravna osoba, iako vjerojatno u okviru MUP-a. Izlošci su bili grupirani u cjeline i izloženi u bibliotečnim vitrinama u višenamjenskoj prostoriji koja je služila kao dvorana za sastanke, predavanja ili glazbene večeri. Što se nakon 1990. godine dogodilo s građom tog Muzeja nije nam poznato, ali se njegovog postojanja sjećaju generacije pripadnika MUP-a.
Nadalje, dostupni dokumenti nam govore i to da se 1993. godine pristupa ponovnom osnivanju muzeja na istom prostoru i u istoj sredini (?). Te je godine Komisija za obilježavanje Dana hrvatske policije donijela odluku o osnivanju Kriminalističkog muzeja u sklopu Obrazovnog centra MUP-a Republike Hrvatske.  Otvorenje Muzeja uslijedilo je 29. rujna iste godine, ali nešto je u startu bilo na klimavim nogama jer kad su djelatnici Muzeja policije u osnutku 2002. godine preuzeli prikupljenu građu ona je bila fizički zapuštena, izložena u vitrinama koje su bile dijelom otvorene, dijelom zaključane, bez podataka o porijeklu i nabavi. Nije se čak znalo ni tko je bila osoba zadužena za skrb o muzejskom inventaru.

Formalni početak rada Muzeja policije u osnutku 

Temeljem Protokola o suradnji Ministarstva kulture i Ministarstva unutarnjih poslova u svezi osnutka Muzeja pri Ministarstvu unutarnjih poslova, koji su 24. rujna 2001. godine potpisali tadašnji ministri dr.  Antun Vujić i Šime Lučin, započeli su poslovi na osnutku Muzeja policije. U njemu se navodi da Ministarstvo unutarnjih poslova posjeduje vrlo vrijednu građu koja je prikupljana dugi niz godina, a od trenutka osamostaljenja Republike Hrvatske prikupljana je muzejska, arhivska i druga povijesna građa koja svjedoči o sredstvima i načinu borbe tijekom Domovinskog rata. Određen je budući izložbeni prostor muzeja, pripremljen prostor čuvaonica i zaposleno prvo stručno osoblje. Nešto ranije, Hrvatsko muzejsko vijeće je osnovalo i «Povjerenstvo za stručnu pomoć radi ostvarivanja uvjeta propisanih Zakonom o muzejima za osnivanje muzeja u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova».
 
Danas je u muzeju prikupljeno nešto manje od dvije tisuće predmeta od kojih je inventirano i katalogizirano preko 75 posto. Izlošci su razvrstani u sljedeće zbirke od kojih svaka ima svoje podzbirke: Oružje iz Domovinskog rata, Odore i dijelovi odora, Policijsko znakovlje, Policijska vozila, Uredska oprema i tehnika, Kriminalistička tehnika, Kriminalistička zbirka, Komunikacijska tehnika, Osobni dokumenti i predmeti koje izdaje MUP, Ostali dokumenti, Nacionalni programi, Policijska oprema, Fotografije, Nagrade, Civilna zaštita, Vatrogastvo, Vojni ordinarijat, Izvanpolicijski sadržaji.

Do sada je održano više od dvadeset izložbi (sl. 4) od kojih su neke osim u Zagrebu održane i u drugim gradovima Hrvatske: Splitu, Karlovcu, Bjelovaru, Požegi, Slavonskom Brodu i Osijeku.
Osim institucionalne suradnje s muzejima u Republici Hrvatskoj surađujemo i s muzejima policija drugih zemalja. Posebno ističemo suradnju s kolekcionarima policijskog znakovlja iz Hrvatske i drugih zemalja i aktivni smo u razmjeni našeg za strano policijsko znakovlje.