hrvatski kipar
Nedvojbeno je jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća, umjetnik europskoga formata: autor koji je uspio u avangardizmu apstrakcije ostvariti monumentalnost i neposrednost koje su, tradicionalistički gledano, obilježja klasične figurativne skulpture.
Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939.), a specijalni tečaj pohađao kod Frane Kršinića. Na prvoj samostalnoj izložbi u Bjelovaru 1940. pokazao je crteže i kipove među kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
Poslije 1945. godine teži impresionističkoj obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene u portretima među kojima se ističu oni I. G. Kovačića, i S. S. Kranjčevića. Sa "Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru" (1947.) prvi put se okušava raditi po javnoj narudžbi, a serijom „Aktova“, "Torza" i "Glava" zaokružuje svoja traženja organskih, asocijativnih oblika, a od 1958. priklanja se izazovima otvorene forme, unutarnjih prostora i svjetlosnih odraza.
Ciklus „Razvaline“ označava prijelaznu fazu od punog, čvrstog volumena do ispražnjene ljuske, svojevrsnoga skulpturalnoga negativa. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Bakić među prvima u nas slijedi načela geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja, pri čemu rabi i nove suvremene materijale kao što je nehrđajući čelik. Autor je skulpture „Vijenac“, koja se dodjeljuje pobjednicima Goranovoga proljeća u Lukovdolu. Novija su mu ostvarenja „Spomenik žrtvama željezničke nesreće u Zagrebu“ (1975.-1978.) te spomenici u Kragujevcu, Dotršćini (Dolina grobova) i na Petrovoj gori (1982.).
Krivotvorina umjetničke skulpture Vojina Bakića,
„Ženski torzo“
tehnika: crno patinirana bronca
dimenzije: 29x14x8 cm
MP 2993
Izložena skulptura u bronci ženskog torza na kamenom postolju nalikuje na skulpturu koja se nalazi u popisu umjetničke ostavštine akademskog kipara Vojina Bakića koji je 1993. godine sastavio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture. Ta je skulptura ženskog torza zavedena pod brojem 28, izrađena je u bronci sa crnom patinom , a njezine su dimenzije 31 x 15 x 9 cm.
Mišljenje koje su dale umjetnikove kćeri Vjera i Ana Martina Bakić je slijedeće:
Na temelju usporedbe sporne skulpture s originalnom i pregleda postojeće fotodokumentacije konstatirano je sljedeće:
„Kopija je niža od originala, visoka je 29 cm dok je original visok 31 cm. Također postoje razlike u širini mjerenih skulptura i to na više mjesta: na ramenu, struku i bokovima. Kopirana skulptura je i u širini nešto manjih dimenzija.
Razlika je i u potpisu jer kopija ima urezan potpis, što na originalu izostaje jer nije dio uobičajene umjetnikove prakse.
Razlika se uočava i u oštrini detalja, jer kopija pokazuje tehničku nedorađenost i to posebice u rubovima detalja oko vratnog dijela, ramena su neprecizno izrađena neoštrim linijama, dok su kod originala te linije vrlo precizne i oštre.
S obzirom na stanje, kopija ima vidljiva oštećenja u površini materija nastala kao posljedica tretiranja materijala agresivnom kemikalijom i uglancane dijelove, a to nije slučaj kod originala. Original ima sitne površinske brazde koje su jedinstvene posljedice požara ateljea u kojem se nalazio kalup i predmetna skulptura.
Na temelju svega navedenog izdano je mišljenje da se radi o krivotvorini.“
